Gledam jutros u sanduk elektroničke pošte, kako bi to stručno hrvati rekli, kad u njemu, sve puno pustih tantri, anđela sreće i 'čein letera' tipa ''ne proslijedite li ovaj emajl na milijun i dvije adrese - otpast će vam desna cica, pratit će vas 370 godina nesreće…... i sličnih praznovjernih gluparija.


Nitko ništa ne piše, samo forvardaju idiotarije. Nema više prijateljski osmislene, žive rečenice u emajlu.


Razmišljam o tome da pogasim svoje adrese i na jednostavan se način riješim svih tih nazovi prijatelja iz 'adres buka'… Trebaju li meni svi ti svjetlucavi anđeli koji me gledaju svojim velikim svetim očima i prijete mi smrću ako ih ostavim zatočene u svom 'sanduku elektroničke pošte'….? Trebaju li mi sva ona pisma kojekakvih dalaj lama sa sudbinskim porukama… prastari vicevi i seksi slike plastičnih likova....?



I onda, u hrpi tih 'spamova' sasvim slučajno, krajičkom oka primijetim jedan nesvakidašnji, totalno različit 'subject' koji kaže: draga moja prijateljice…Slova mi se, iako istog oblika kao i ovo ostalo smeće, učiniše poznata, kao da gledam u rukopis dragog prijatelja.
Klik, klik, otvorim emajl, suzim oči da izoštrim 'sliku' i počnem čitati…..
Iz dna duše izvučene rečenice, u njima osjetim ritam disanja onog koji ga je napisao…..
Napokon!!
Napokon, prvo pravo pismo u ne-znam-koliko dugo vremena. Napokon spoznaja da nisu Borgovi preuzeli kolektivnu svijest. Istina, ništa bajkovito, ništa što bi poslužilo kao predložak za kakav akcijski film: prijatelj pita za zdravlje, piše kako mu je i samom, problemi tipa kredit, kuća, djeca, škola,..... Sve sami ljudski, dnevni razgovori.
Iako ne baš vesele tematike, pismo me jako razveselilo. Obuze me iznenadan osjećaj budnosti, makar je 'tek' 7 i kvarat.
Odnekud se na površinu izmigolji pisac u meni pa uzvratim prijatelju emajl, utješnog tona, jer naravno da i ja imam svoj križ kojim mu se mogu 'pohvalit'.
Klikom na tipku 'send' nije me prošao taj veseli osjećaj. Naprotiv, evo već nekoliko puta provjeravam 'sanduk' da vidim ima li odgovora. Znam da ga prije sutra ni ne mogu očekivati, ali nema veze. Osjećam da mi je 'sanduk' živ.
U gradu sretnem neke ljude, prijatelje. Pitaju me jesam li živa, ništa na blogiću nema…. Zvoni telefon, isto pitanje čujem.
Veselim se. Vidim da nije baš sve tako neživo kako mi se činilo ovih dana. Još uvijek ima ljudi kojima je stalo. Pa se pitam…. jesam li ja to onog anđela s početka priče stvarno poslala na dovoljan broj adresa….?