12 travnja 2010

iskustva s kontrole i još neke druge stvari


Moja današnja avantura počela je jutros u 6.35 kad je zakreketala budilica, vremenski usklađena radio valovima koji stižu iz..... nemam pojma. Nekog grada u Njemačkoj.
Dakle, u momentu kad me moj švabo prenuo iz čudnog sna, moja domaća životinja, izvrnuta na leđima i ugodno opružena između mene i mog jedinog, hrkala je još uvijek, sve u 16.
Da je imala pojma što joj se sprema........ hehehehe... sirota.

Trebalo mi je oko 45 minuta da obavim
- buđenje
- rastezanje
- mrdanje ukočene noge
- šepanje do kupaone
- sve što se u kupaonici radi u to doba dana
- odijevanje
- obuvanje

staylingu je odzvonilo kad sam krenula prema izlazu - nizbrdo: preko cca 35 stepenica - na guzicu.

Putni nalog, uputnica, slike, nalazi... sve je tu.
I jakete za kemijsko čišćenje..... i beštija.
Svi idemo u Zadar!

Za razmažene beštije kažu da su iste kao i razmažea vrtička čeljad.
Od prvog dana, Nera je zauzela tvrdoglav stav: moje je suvozačko mjesto!
Ja sam skrušeno, uplazila na zadnja vrata (sreća da je široko), odložila štake, i ugnijezdila se ko prebijena maška.

Već prije Gorice Neri je postalo jasno da se ide na duži put... a to znači... nešto što joj nikako ne paše.
Zna sirota da u tom pravcu ide ili kod veterinara ili kod frizera, što njoj očito spada u istu kategoriju.

Ostavili smo je kod simpatične Ane i pozdravili se riječima: budi dobra i čuvaj kuću. Očajan VAAUUU ispratio nas je na putu prema autu....

Pred ulazom u prostorije traumatologije i mene je strefilo jedno očajno WOW !
Mala prijemna prostorija, zagušljiva i prepuna hokejaša i njihovih pratioca.
U to prdac mista, rekla bi moja mater, našlo se mjesta za gajbu koja glumi šalter/recepciju: dvije žene, pogleda uperenog u -nigdje-, unose podatke nas ranjenika i mrtvim glasom upućuju: desno, lijevo, kat, desno, lijevo, kat.....
Sjedećih mjesta ukupno 5, a pacijenata moooreeeeee......

Naslonila sam se na zid, zabilježila pogledom jednu malu šestašicu slomljene ruke koja je stigla prije mene i čekala svoj red.

Nije loše, red se brzo prazni. Serijski se to obrađuje, vidim, iskustva ne fali.
Kucnula sam (pristojno) po ramenu jednu mlađahnu šminkericu, dajući joj do znanja da je došla IZA MENE!

Ok, super, teta umornog izgleda uzela je moje papiriće, zabilježila me i poslala na kat. Srećom, lift ordinira :)

Na katu još jedna čekaona, ovaj put malo veća, više mjesta za sjedenje, zraka fala Bogu ima... Heh, evo mi Pažani prave društvo!
U neobavezni razgovor tipa ''tako je i meni bilo'' ubaci se neka nepoznata žena, dijeleći savjete, jer i ona je lomila nogu, i muž, i baba...... Cvrc! 4 mjeseca što bolovanja što terapije mi ne gine!
Ma neeeećeeee bit..... Nije meni tako.... ma jeeee......

Tu nema puno čekanja.
Taman kad sam htjela provjerit jel mi beštija živa, da nije koga ugrizla, službeni glas uzvikne: Fabijanić!

EVO ME, EVO!!!

Odšepesam u ambulantu.
Tri sestre, dva ležaja/stola i jedan doktor - ko na tvorničkoj traci.

Mala šestašica slomljene ruke, smješka mi se sa prvog stola (dobro je, ne boli, tiho kaže)
Uspnem se na drugi stol i skinem svoj brand new škofun, što mi ga je moja sveky uplela samo za ovu prigodu, da mi prsti ne zebu.

Bacim nervozan pogled na nogu i molim Boga da ne bude puno bljak kad je vidim bez gipsa i zavoja.
Mršava sestra, malo nervozna (kaže: i njen sinko sinoć lomio nogu)odreže zavoj s longete. Hmmm..... pa i ne izgleda tako strašno. Malo ljubičasto, malo žuto, malo plavo.... sve u svemu bolje nego sam se nadala.

Noga gola, gledam ja nju ona gleda mene.... dlake taman počele ulazit pod kožu!!
Uhhh.... al će svrbit!!!
Iz turobnih misli prekine me čudan neki zvuk, skoro zaboravljen!
Kuc, tik, tik, kuc, kuc kuc, tik tik...
DOKTOR KUCA - PIŠE NA STAROJ MAŠINI!!!!

hehehehehehehe :) :) :) nisam se mogla suzdržat. Mršava sestra mi se pridruži, pametnome jedna dosta :) :)

Ok, smijuljenje je prestalo kad se pojavio doktor. Lik cca 60 i koja, raskopčanog mantila, zlatni lanac oko vrata, visi sidro i zapleće se o sijede prsne dlake (se tako kaže?)
Turne me po nozi, pronađe L točku (L=lom) i pita jel boli.
Heh... nije do sad, kažem :)
Ok, lom je to, još je otečeno, ostavimo longetu. Za tjedan dana na kontrolu.
Amen.
Pregled gotov. Trajao je točno 55 sekundi.

Mršava sestra, vrati mi nazad moju staru longetu, sa novim vatenim punjenjem.
Omota nogu prozirnim zavojem.
Šteta, mislim se, a baš sam Marijeti obećala da će moć crtat po novom gipsu.

Za to vrijeme doktor je malo kuckao po staroj mašinici, pisao moj nalaz s kontrole.
Do viđenja. Bog. Vidimo se za tjedan dana.

Pozdravljamo pažane u čekaonici i jurimo jer i životinja je gotova s tretmanom uljepšavanja.
Na vratima nas dočekala simpatična Ana. Dobro je prošlo, kaže.
Israla se, ispišala, izrigala i tresla od nervoze dok nas nije bilo. Ali to nismo vidjeli, nego samo novu, lijepu životinjicu!
Baš mi je lijepa! Ko nova!

.

Broj komentara: 6:

Anonimno kaže...

U ovakvim turbulentnim događanjima u Gradu,tvoji postovi su pravo osvježenje.

Ross kaže...

:) Lijepo je kad si čovjek zna dozvolit i malo light raspoloženja.

Anonimno kaže...

ajme kako sam se nasmija boze mili!!!!!!!!!zalosno da se bas na toju nesrecu smijen ali nisam moga!ozdravi brzo i zkuzaj!dejan

Ross kaže...

smih je pol zdravlja :) :)

meri kaže...

ma ...žal mi je...šila...al da mi te je bilo vidit na guzicu po škalamin.....:)))))))))))))))))))))

Anonimno kaže...

hahahaha donit ce tebi barba dejan sanjke,kad vec nema sniga kalivaj se po skalamin...hihihi.dejan