Ja i moj paški govor

Potaknuta temom sa ''Novitada'' i nakon kratkog (nadam se ne prekratkog razmišljanja) osjetila sam potrebu napisati par slova na temu:

Ja i moj paški govor

Kod mene doma govori se jezikom kojeg nazivamo Hrvatskim.

Hvala i fala,
molim i molin,
idem i gren
jedem i iden
i da ne nabrajam više, sve ove riječi zastupljene su u istom omjeru.

Nikad, ali baš nikad, nije mi palo na pamet reći riječ Želim, umjesto riječi Hoću ili Oću, ili reći Iđem umjesto Idem ili Gren.

Moj prijatelj kaže da je ''širenje paške terminologije'' napredak, sa čime se ja nikako ne mogu složiti, pa zaključujem da je to (naravno, to je samo moje mišljenje) samo produkt ''sljubljivanja'' raznih ljudi i njihovih boljih polovica.

Simbioza predstavlja zajednički život dva organizma u kome oba člana te zajednice imaju koristi. (kaže wikipedija). Pa eto, ja bi onda ovaj novogovor koji je danas postao uobičajen na ulicama našeg stoljetnog grada, u stvari nazvala jezikom ljubavi.

Očuvanje paške tradicije leži i u očuvanju riječi. Naravno da to ne isključuje upotrebu novih, 'šarolikih' riječi u svakodnevnom govoru. Ali ako govorimo o očuvanju paškog govora, a pri tome ga želimo koristiti u pisanom obliku (npr: BNB), onda je prvi i osnovni uvjet za to upravo upotreba isključivo starih paških riječi i njihovo oblikovanje kojim dokazujemo njihovo paško porijeklo.