28 kolovoza 2012

glasne misli

Susretajući osobe za vrijeme ovoljetnog kratkog boravka u Pag u otvorenim razgovorima o nekim "nemoralnim" stvarima u mom gradu, redovito se zgražaju i glumataju, praveći se kao da nisu dio tog miljea, dio tog grada, pa se ponašaju kao osobe u čijim crijevima kao da nema govana.


Ponašaju se kao osobe u čijim crijevima kao da nema govana...
Zgražaju se i glumataju, praveći se kao da nisu dio tog miljea...

Prilično jednostavan, ali istinit do bola, zoran je ovo opis pojedinaca s kojima dijelim ovaj grad.
Za mene su to anonimni komentatori s mog bloga, dok ih je Bebić imao priliku pogledati u oči.
Ne zavidim mu na tome.

Iako se često zapitam tko li se to krije iza naziva ''Anonimno'', tko li je ta osoba koja se ponaša ''kao da u njenim crijevima nema govana'' i koja se ''zgraža i glumata praveći se da nije dio ovog miljea'', ipak mislim da je bolje da to ne znam. Neka i dalje za mene ostanu anonimni.

Jedno je razlikovati se po uvjerenjima, drugačije razmišljati i  raspravljati, a drugo je, i problematično je, zatvarati oči, praviti se da problem ne postoji, gurati sve ''pod tepih'', nastojeći pred očima javnosti sakriti sramotu vlastitoga grada (kao što misle da  kriju sramote vlastitih obitelji).

Zac govoriš o tome?
Ca celi svit mora znat da smo vako jadni?
Pa ca da on govori laži, ca te briga, pust ga ča....
Pust.... Ostav... Ca će ti to....
Ovako se izražavaju oni koji znaju da imaju ''govana u crijevima''.

A ovako oni koji stvarno misle da ih nemaju i da ne pripadaju ''ovom miljeu'':
Jadna li si.
Ti si frustrirana...bolesna.

Ovi prvi srame se ovakvog grada, ovakvog jadnog stanja, sramote kojoj smo izloženi nemarom, neznanjem odgovornih.
Ovi drugi srame se mene, jer ja svojim izjavama sramotim njih i njihov grad koji je, valjda, na Marsu.
I najradije bi me sakrili pod tepih (da ne kažem nešto gore) i najradije bi da me nema, da na vidjelo ne izlaze problemi za koje oni tvrde da ih nema.

I valjda jadni misle da to nitko osim mene ne vidi, i da nikome, nego meni i jedino meni to smeta.

Na sreću, to nije tako i sve je više onih koji na glas govore isto što i ja. Ne pišu blogove (još ne), ali jasno i glasno izražavaju svoje sumnje, nezadovoljstva i frustracije ovakvom situacijom.


Bilo je ovo samo malo glasnog razmišljanja.
Hvala na pažnji.

















2 komentara:

ante kaže...

Sve u životu shvati kao igru i jedino češ tako pobjediti sve,a ako izgubiš, ne zaboravi "bila je igra " zar ne??

Ross R.F. kaže...

život nije igra. Život nije sidenje na kauču, gledanje TVa i razmišljanje kako se sranja događaju negdje drugdje nekome drugome. Prolaziti kroz život ili pustiti da život prolazi kraj nas? Život je želja, a ne nevažna prelazna faza od rođenja do smrti.