da se sitimo i da se ne satere

Kupila sam taj malešan librić, za koga sam čula da će, kad ugleda svjetlo dana, bit djelo koje će svim dosadašnjim članovima Družine biti na ponos, a svim budućim naraštajima dostojno i istinito prezentirati naše kulturno blago.
Kako sam ja razumila, autorova želja bila je da istraži, ispita i usporedi sjećanja Družine i da ih objavi, kako ih se ne bi zaboravilo.
To mi je zvučalo tako lijepo i savršeno, pogotovo što sama nikad nisam bila član Družine, nikad nisam zatancala, a nošnju sam zadnji put obukla kad sam imala 6 godišć, pa mi koji put bude žao što i sama nisam dio te vesele Družine...
Ali, knjiga je prezentirana svima, pa sa te pozicije, običnog građanina ove zemlje, usuđujem se komentirati pročitano i viđeno:

A onda sam otvorila librić....

Knjigu sam doživila kao običan dnevnik - prisjećanja na lijepa i zanimljiva druženja.
Ni traga onom velebnom uvodu, pa mi je librić ostavi dojam ukoričenog i malo finijeg foja BNB-a.

Na kraju Sanjinog predgovora stoji zaključak koji ne ide u korist konačnog izgleda ove knjige:
''Zato budimo ponosni, volimo i čuvajmo ovo što imamo. Prenosimo to mladima da ovaj grad ne ostane bez duše koja je utkana u folklor, tradiciju i kulturu.''

Predgovor barba Stipe Korena, pun je iskrene ljubavi prema tradiciji, ali i kritičan prema površnom doživljavanju te iste tradicije. Počevši od izvršne vlasti , njenoj slaboj financijskoj podršci, pa do samih izvoditelja tradicije, pjevača, kolara.....
Ista se kritika tako može prenijeti i na ovaj librić. Ispalo je onako po domaću: ''samo neka je''. Šteta.

Dušanov simpatičan pokušaj opravdavanja pomanjkanja gramatičke ispravnosti na račun paškog tradicionalnog nepoznavanja književnog izražavanja, pada u vodu, tone, pod utegom nepoznavanja najobičnije obrade teksta pisanog u Word-u.
Niti brzina kojom je librić pošto-poto trebao izaći baš na dan kad je izašao, ne može to opravdati.

Knjiga se prvi put izdaje samo jednom i nedopustivi su takvi propusti. Paški dijalekt - DA, tehničke pogreške u konačnom izdanju - NE.

I da za kraj izdvojim jedan citat iz predgovora barba Stipe Korena, kojeg bi kao prisegu, trebao izgovoriti svaki novi, a ponoviti svaki stari član Družine i sjetiti se toga svaki put kad prilikom tancanja paškog tanca pogne glavu i zagleda se u noge:

''Kapo tanca, ponosan muž što je baš on izabran da vodi tanac, daje snažnim udarcem noge o tlo znak za izmjenu figura koje se neprekidno izmjenjuju. On pokreće ostale da ravnog pogleda i osmijehom prema svojoj partnerici daju do znanja koliko su bliski u nastojanju da nastup uspije.''