malo sjećanja

Sjećam se nekih davnih dana, kad samo odrastala skupa s ovim gradom.

Teta Nevenka i teta Jelica, na prvom katu zgrade u mojoj, Koludraškoj ulici, vodile su svaka svoju generaciju djece.  

U dvije sobe, svaka  veličine cca 100 kvadrata, pripremale su nas malene na budući život u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji.

Uz crtanje i igranje i Ježevu kućicu,  učile su nas rodoljubnim pjesmama i recitacijama.

U jedan, do dva popodne, mame, tete i nane, već bi nas pokupile iz vrtića, a mi smo nesmetano nastavljali svoje igre po paškim ulicama.

Jedino ograničenje bila je obaveza doć doma kad zađe sunce.

Večerat, pogledat crtić u 7 i kvarat, oprat noge i spat. To su bile naše obaveze tih davnih ljeta.

Slobodno vrijeme provodili smo i na Uhlincu, gdje smo gledali kako ''neki barbe'' crtaju zebru između Škalic i Lučke kapetanije. 

Na staru rivu dolazio je trajekt, legendarna paška Vanga, po kojoj je nazivan svaki drugi trajekt  koji je kasnije, nakon odlaska Vange,  uplovio u našu luku. I trajekt Krčanka smo zvali Vangom.

Cestom ispod Uhlinca prolazili su brojni automobili, u bojama koje danas nije moguće vidjeti na cesti. Narančaste, crvene, svjetlo plave...boje bez metalik sjaja i bez ikakvih efekta, boje vidiljive iz daleka.

Nešto godina kasnije, vrtić u Koludraškoj, zamijenio je novi novcati vrtić, izgrađen na našoj ledini, gdje smo satima znali igrati ''graničara'', u Kunteju.

Pristanište na staroj rivi zamijenilo je novo novcato trajektno pristanište, neslužbeno nazivano Nova riva, kod Burina, ili jednostavno, Na Vangu.

Jednostavna i relativno tiha igra u Koludraškoj ulici bila je igra ''na čovjeka'' , dok je igra ''na peteha'' izluđivala ama baš sve žitelje moje ulice.  Jedini izuzetak bio je moj dide Fabe, ali njega ne računam jer bio je gluh.

Kredom bi na betonu nacrtali ''čovjeka'' ili granice za ''peteha''.

Onda su moju ulicu popločali, a mi smo igre nastavili po ledinama i brdima. Nesmetano. Bez ljutitih povika ''ZATVARAJ LESU'' jer lesa nije niti bilo. Ovce su bile daleko od ljudi,  u brdima. Bile su tamo gdje im je mjesto.

Tih davnih dana, djeca su se rađala u paškoj ambolanti.

Izgrađen je paški most. Spojili smo se sa civilizacijom, ubrzali odlazak doktorima.

Iako je i tada bilo recesije, koju smo stručno nazivali ''stabilizacija'', osjećao se dašak napretka. Krenuo je turizam. Kuće su bivale sve veće i više, a šećernu tablu zamijenila je prava čokolada.

Hotel Bellevue zauzeo je najbolju poziciju u gradu.

Plaža Prosika imala je kabine, a kamp u Lokunji bio je premalen da se u njemu smjeste svi šatori i kamp kućice.

Barba Ante Zlatni dežurao je kraj tuševa.

S trambulina sam prvi put skočila na ''bombu''.

Gradilo se i stvaralo. Ljudi su radili.   

Brodokomerc, Zanatstvo, Sirana, Hoteli Pag, Pagplastika...

Najave osnivanja novih poduzeća u službi turizma bile su povod mladima da se školuju kao turistički radnici, recepcioneri, ugostitelji, fizioterapeuti, kozmetičari...

Ljudi su imali razloga za veselje.

Imali su siguran posao, djeci im je bila osigurana budućnost, nane su mogle prodavat pletivo i čipku, a moj dide je prodava'' grozje, smokve i šlive''....

Bilo je sve više ''kaićov'', a na ribe se išlo iz hobija.

Onda sam jednog dana, negdje pročitala citat:

 " ... Da smo složni i čestiti davno bi imali državu. A bit će nje, rodit će se slobodna Hrvatska kad padne Berlinski zid i kad se budu rušila komunistička krvava carstva kao kule od karata. Nema ni jedne drzave da je nastala bez krvavih gaća. Vjerojatno ćemo se i mi morati pobiti za slobodu sa Srbima, a možda i sa Turcima. Teret rata morat ćemo podnijeti svi podjednako ..... No kad se oslobodimo srpskog ropstva i stvorimo državu, vidjet ćete kako tek naši kradu. Svak nas je stoljećima krao i potkradao, a najteže i najgore će biti kad nas naši budu krali te prodavali svjetskim jebivjetrima i makro lopovima. Navalit će na nas kao velike ptice grabljivice. Tada će biti najveće i nerješivo pitanje - kako nas tada spasiti od nas samih?" By Bruno Bušić, 1975.

Neki naivci još uvijek za raspad i umiranje Paga krive domovinski rat.....