Već neko vrijeme pokušavam rezervirati burni i sunčani vikend, kako bi oprala deke, prekrivače i tepihe što još od ovog ljeta čekaju svoj red.
Ali Bure nema....
Danima ova gnjila vlaga diktira raspored radnji po kući. Sve mi se svede na kauć i ognjić.......
Nije baš da sam luda za raganom i neverom, ali Bura me uvijek oraspoloži svojim friškim, zdravim zrakom. Bit će da se puno ljudi isto osjeća, jer i Kaldo je jutros odlučio pisati o Buri, pa sam zahvaljujući njemu, pronašla ove zanimljive tekstove.

U narodnim vjerovanjima, postoje razne legende o Buri u liku mlade djevojke. Petar Zoranić u svom romanu Planine zapisao je jednu verziju legende. Prema toj narodnoj priči, Bura je bila mlada i vrlo lijepa, ali i ohola djevojka, plemenitog roda. Zbog svoje naprasitosti i oholosti, odbijala je redom sve prosce. Svoju ljepotu ipak je previše hvalila i dičila se njome, i jednom prilikom izjavila je da je ljepša i od samih besmrtnih vila. Zbog takve oholosti, Bog ju je ošinuo gromom i bacio u pakao. Kad god neka žena zgriješi istim grijehom, ohološću, ona gorko uzdahne sjećajući se svog nekada sretnog života. Od njenih uzdaha nastaje snažan i hladan vjetar, bura.

Prema drugoj legendi, bura je djevojka koja se muči i ranjava po krovovima i drveću kad netko opsuje vjetar. Za osvetu, može onome tko je opsovao vjetar zapaliti kuću iskrom iz dimnjaka. Zbog toga, prema narodnim običajima, buru se nikad nije smjelo opsovati.

Izvor:
http://hr.wikipedia.org/wiki/Bura


O nastanku Velebita i Jadranskog mora
Jedna od starih legendi, sačuvana do danas, govori o tome kako je nastalo Jadransko more.
Bilo je to davno u pretpovijesno doba kad su u zemlji Iliriji živjeli majka Bura i otac Jug koji su imali dvoje djece: sina Velebita i kći Adriju.
Velebit je bio snažan mladić visokog rasta, a njegova sestra Adrija imala vitko i nježno tijelo, modre oči i dugačku plavu kosu.
Sretne i bezbrižne dane prekine otac Jug odlučivši krenuti na put sa željom da otkrije još ljepšu zemlju. Ženi i djeci obeća da će se vratiti za sedam godina. Poljubi ih i krene na krilima vjetra.
Kad se navršila sedma godina, Velebit i Adrija zajedno s majkom Burom popeli se na vrh jednoga brijega kako bi dočekali povratak oca. S vrha brijega opaziše kako na nebu leprša jedna velika ptica i svojim glasanjem najavljuje dolazak Juga.
Uskoro se na obzorju pojavio Jug, a kad je stigao nadomak zavičaja, zao duh i veliki čarobnjak zaustavi ga i zatvori u tamnicu.
Naime, mislio je da će, bude li Jug svezan, lako svladati njegovog sina Velebita i oteti krasnu kćer Adriju, u koju se zaljubio.
Nad Ilirijom je zavladala neobična strašna tišina jer nestankom Juga nestao je i svaki zvuk. U ljude koji su do jučer bili sretni i veseli ušao je strah.
Jedne noći za vrijeme oluje čarobnjak se poput jastreba baci na plodni kraj.
Od straha majka Bura se pretvorila u orla, sin Velebit se skamenio i postao planina koja i danas nosi njegovo ime, a kći Adrija sunovratila se s litice i preobrazila u Jadransko more.

Izvor:
Turanj (kraj Biograda)
Kazivao Aleksandar (Lešo) Santini, 82 godine, iz Turnja kraj Biograda;
zapisala studentica Ivana Sabljak u ljeto 2001., Vl. rkp, 2002a, str. 44)

Nar. umjet. 42/2, 2005, str. 127-154, S. Botica, Trajno živa usmenoknjiževna baština

Ova druga priča uskratila mi je doživljaj, poantu:
Da li je otac Jug našao ljepšu zemlju od ondašnje Ilirije?
Jer ima jedna modernija legenda:
Kad je Bog dovršio Zemlju, skupili se narodi i svakom je podijelio komad zemlje da je zovu domovinom. Hrvati stigli zadnji pa molili Boga da i njima dade nešto zemlje. Kako je već sve podijelio, smiluje se On i kaže: Zakasnili ste, ali evo vam komad kojeg sam ostavio za sebe. I tako su Hrvati dobili zemlju, bogom danu, najljepšu na svijetu.