proljeće u Sarajevu

U petak ujutro, s prvim zrakama sunca, pospremila sam sitnice moje najdraže Beštije: žuti pijatić, 3 pakovanja cezara, škartoc suhog pedigrea, i povela je u vrtić. Na belveder kod matere.
''Budi dobra i čuvaj kuću'' su naš uobičajene riječi rastanka, pa je tako i ovaj put, ostala mirno ležat dok se Marija digne iz penzionerskog gnijezda. Nije mogla znat da nas neće vidit do nedjelje.

Tri dana ništa nije jela.

Ali sam zato ja jela……

Ovo je priča o proljeću u Sarajevu.

Sarajevo i vaga.

6 pospanih tijela ukrcalo se u kombi.
Elvis se naoružao Bosanskim lakim notama pa smo do Sarajeva imali priliku zamrzit neke od odslušanih pjesama.
Oko 3 popodne smo bili u Sarajevu i gladni ko vuci, odjurili na ručak.
Ostalo je legenda.
Od petka popodne do nedjelje popodne vrijeme smo provodili:
Red ćevapa, red šetnje, red bureka, red šetnje, red sirnice, zeljanice, krumpiruše, red šetnje, red baklave, tufahija i kave, red šetnje, red sarajevskog piva, red šetnje…..
Preporuka moje rodice Danke, pokazala se savršena: burek ispod saća (peka) je fenomenalan!









Nisam baš košćiva pošla u Sarajevo, ali vratit se doma sa saznanjem da imam 10 kila PREVIŠE, dobra je uspomena na Sarajevo.



Ako trebate informaciju o smještaju, preporučam vam Hostel Lion. U samom centru starog grada, na rubu Bašćaršije. Mala kuća, izvana obična, a iznutra čista i puna boja. Cijena prihvatljiva.







Inače, u gradu se troši bosanski novac zvani marka, ili euro. Maestro kartice prolaze svugdje, a i na bankomatu s njima možete dizati novac.


Iako se na puno mjesta još mogu osjetiti rane rata, Sarajevo je svjetski grad.
Nema se što puno govorit o Sarajevu. Tamo treba poć i doživit ga. Sve drugo je već odavno napisano.








Doma sam donila kutiju baklava, šlapice ''aladinke'' za moje dvi nevice, i facoli za našu narodnu nošnju. Čak 5 komada, pa nek mater izabere. Ma di bi kod nas mogla nać facol od sirove svile za 100 kuna, ili od glatke indijske tkanine za 20 kuna?


Na povratku, svratili smo do Mostara.
Lijepi stari grad, puno je novih zgrada, puno je još ratnih ožiljaka.
Ali nebriga za okoliš je toliko uočljiva, da oči zabole.
Lijepa terasa restorana, s pogledom na rijeku, a oko rijeke raslinje na kojem vijore svakojake plastike, najloni, papiri…. Šteta.








U Trilju smo kušali cetinske žabe. Prilično ''light'' jelo u odnosu na Sarajevske obroke.
Zadovoljni i punih trbuha završili smo svoje putovanje sinoć u 8 na večer.
Beštija je radosno skakala visoko u zrak.