Kad vam netko:
- iz grada u kome ustanove, koje inače služe građanima, postoje samo da bi se upošljavali podobni,
- iz grada u kome ne postoji dokument koji ne zaslužuje nadzor, inspekciju i sankcioniranje,
- iz grada u kojemu Komunalno čisti samo 4 ulice,
- iz primorskog grada koji nema službenu luku i privezište,
- iz grada koji nema javnog zahoda,
- iz grada u kojem je sve manje pameti i logike a sve više laži i licemjerstva,
- iz grada u kome ne funkcionira ama baš ništa, osim ubiranja naknade za izloženu robu van trgovina.....
kad vam se netko iz takvog grada anonimno predstavi intelektualcem i roditeljem i kaže vam da nema potrebe biti ogorčen i mrziti......
Jedina misao koja se tada sama od sebe nameće je:
POJAVIO SE NAŠ IZBAVITELJ!!!!
Svevišnji nam je poslao spasitelja, izbavitelja!... Jer kako drugačije nazvati osobu koja svoju visoku naobrazbu i svoju djecu, rado daje ovome društvu kojim vlada beznađe?
Ok, Ok, Ok.... možda sam malo stroga.... Nije u pitanju beznađe, jer eto, bliže nam se novi lokalni izbori, a pojedinci se vjerojatno nadaju dobitku, onako kako su profitirali na prošlim. Znači, neka nada ipak postoji.
Zašto se ja svako malo nekome ''intelektualcu, roditelju, uspješnom poslovnom čovjeku, pametnom i mudrom Pažaninu'', moram pravdati i objašnjavati da ja ne mrzim.
Da sam ogorčena, to jesam. Ogorčena sam na nemar, nebrigu, ignoriranje i bezobrazluk prema svemu logičnom što bi ovaj grad učinilo boljim, naprednijim, ugodnijim za život.
I frustrirana sam isto, naravno, radi svega nabrojanog.
Ne mrzim. Uopće.
Samo nemam razumijevanja za ljude koji su napravili sve da nas unazade.
Ne govorim ovo napamet. Imam dokaze za niz slučajeva.
I to me čini još ogorčenijom, jer za razliku od tih ''intelektualaca'' i ''mudrih'' anonimaca koji mi dolaze držati predavanja o mom zdravlju, znam što se u gradu događa. Znam tko ga i kako vodi, tko ga i kako krade, laže i dokrajčuje.
Vi koji mi dolazite s teorijom da sam ogorčena i bijesna, jer ja nisam gospođa na vlasti, moram vam reći da ste najobičnije budaletine. I dok mi anonimni nabrajate kako sam jadna jer nemam djecu, sjetite se da vam ja, imenom i prezimenom, odgovaram da ste neodgojeni primitivci. Kad se ujutro pogledate u ogledalo, sjetite se da sam vam ja to rekla. Vaše anonimne riječi meni ne ostaju u pamćenju niti se radi njih osjećam jadno, nevoljeno ili ugroženo.
Kad budete s prijateljicom uz kavicu raspravljali o meni, također se sjetite što sam vam rekla. A kad dođete doma, sjetite se da ste barem pola ure raspravljale o meni. Zašto? Jer niste imale o ničem drugom. O ničem pametnijem. Nećete ni imati. Dok god ne prestanete mene prozivati što vam svojim komentiranjem pokušavam otvoriti oči i potaknuti vas na to da preispitate nedjela koja prešutno odobravate.
Ovaj moj blog nastao je u trenutku kad sam osjetila potrebu reći što mislim, negdje gdje će ostati zapisano točno onako kako sam rekla.
Pa ipak, i nakon evo već više od tri godine, pojedinci uživaju izvrtati moje riječi, pročitaju tekst bez razumijevanja i prenose vlastite zaključke. Namjerno.
A ja sam odlučila da ubuduće neću objavljivati vaše komentare u kojima umjesto da komentirate temu, da date eventualno drugo mišljenje i pojasnite razloge, vi se pravite vračevi i pričate o mom mentalnom zdravlju.
Nakon takvih izjava, neumorno se vraćate i vraćate i vraćate.... nestrpljivi vidjeti svoje zloćudne riječi na mom blogu, očekujući da vam se pravdam.
Eto, mislim da je tome došao kraj. Dosta mi je takvih spodoba, i nećete mi faliti. Ljudi koji rado svraćaju na moj blog da pročitaju vijesti i događaje koje ja komentiram na svoj način, i dalje će dolaziti, neometani vašim malicioznim upadicama.
Vaši plitki anonimni komentari ostajat će u inboxu, a samo o njihovom sadržaju ovisi što ću s njima poduzeti.
Hvala na pažnji.
