Di ste bile, ca ste vidile... Srijeda u Rijeci.

Me & Mini me

hop hop hop.... tri ure zuuum zuuum autoputem do Rijeke.
Do Svetog Roka kako tako, iza Roka debeli minus.
Lijepi dan. Smrznuta Lika.
Pun auto čakul, govora.



Oko 9 smo stali na Ininu pumpu uzet pit za Kenguru.

Mali prostorčić ispred zahoda koga u INI nazivaju kafićem, bio je pun nekih čudnih ljudi u odijelima (izgledali su mi ko neki, bože mi prosti, hrvatski menađeri)
Za stolom u kantunu, nalaktile se dvije gospođe, iznad srednjih godina, umotane u dlakave kapute.
Sve sam to uspila vidit kroz dim od cigareta, u one tri i pol sekunde što sam se usudila ubacit glavu unutra i kidnut van. Ništa od kave. Ni od pišanja. Bižmo.




Gledamo kroz prozor bijelo sivi snijeg uz cestu... U daljini bajkovita sela pod bijelim pokrivačem... zuummm zuummm..... ajmo dalje.


Napokon smo u 11 popili likariju: prva jutarnja kava. Dobra je bila. I odličan kolač. Blesavo me gledaju moji suputnici. Kako mogu jest takav masni kolač od čokolade i oraha.... hehehe... natašće :P



Ajmo...di smo došli i ca ćemo:
Ko prvo, u Riku smo došli da nan guzica puta vidi.
Usput da vidimo što se u Rijeci, poznatom karnevalskom gradu nudi za karneval.
Da ugrabimo kakvu ideju. Ionako maškare šijemo uvik u zadnji tren.
Marijeta voli maškare. Princeze iz bajke. Roze i pozlaćene. Nije teško udovoljit takvim željama u butigi koja ti to može ponudit!
Zlatni konci, zlatne trake, zlatne čipke, zlatni til... rozi saten, roze trake...






Šeširi, maske... Iz ovakve butige ne možeš izać praznih ruku!











Šoping je brzo gotov, (kako za koga) i napokon smo pošli na ručak (neki su jedva dočekali). Di ćemo.....
Draga predlaže u Bruna. U Dalibora. Da tamo ima ''žlicon za pojist''.
Di je to. Di je Dalibor a di je Bruno....
Pa u Dalibora Bruna!!!
Bemti...pa tako reci... nisam imala pojma o čemu govori :P

Jadranka upita starosjedioce di ima dobro za pojest i dobije odgovor: u Braceru.
Nakon ručka u Braceri, sve što mogu reč i preporučit:
NE ODITE TAMO AKO MISLITE IST.
Ono što su nam donili nije ni sjena pizzi našega Ljuba Halo Pice. Ma odma je meni bilo sumnjivo, već na samim vratima: kakva je ovo picerija a pica ne miriši?
Osjeti se samo miris uljane boje i ostalih kemija kojima je pituran prostor.
Kad smo već naručili, a i gladni ko vuci smo bili, pojeli smo TO, ali cijelo vrijeme nismo fermali prigovarat.


Kad nas je došla pozdravit osoba - starosjedioc, koja nam je preporučila Braceru, vidila sam da ona nikako ni mjerodavna za takve izjave: Skupa sa kapoton i čizmama ima 47 kili.
Miranda - naji se! :)

Napravili smo još đir po Korzu, popili još jednu kaficu i pojli malo kolača.
Kafa zagorenoga okusa a kolači gnjecavi.
Baš nismo bili sriće sa jelom u Rijeci.




Nema veze. Misija ''šoping'' je uspješno okončana. Partili smo doma.

Znakovita je bila i ova registracija na golfu.


ne diraj me... umorna sam! :)




malo ''nota'' iz tunela.

CIB - Communio Internationalis Benedictinarum

10.rujna kod mojih koludric, okupilo se nesvakidašnje mnoštvo: Benediktinke iz cijelog svijeta, svojim su crno-bijelo-sivim haljinama prekrile dvorište samostana Svete Margarite, a njihove su im hrvatske sestre, koludrice iz Paga, Raba,Krka i Cresa, s ponosom predstavile svoju zajednicu.



Povod ovakvom okupljanju je ovogodišnja konferencija međunarodne zajednice benediktinki koja se održava u Zadru. Tema konferencije je povezivanje, podrška i razmjena ideja i iskustava, tradicije i kulture među benediktinkama na međunarodnoj razini, te razmatranja kako danas, nakon 15 stoljeća od utemeljenja, živjeti Pravilo sv. Benedikta.




Moje koludrice, širom su otvorile vrata svoje crkve i svoga samostana, kako bi im pokazale makar jedan djelić svoga blaga, skupljanog dugi niz godina.

Velika prostorija na katu samostana, prepuna sjajno bijelih divota.....







I ja sam iskoristila priliku vidjeti toliko bogatstvo rukotvorina.











Brižno i do u detalja vodilo se računa da samostan zablista i da se sestre u njemu osjećaju ugodno i dobrodošlo.







Ja ne bih bila ja, kad ne bi zabilježila i onaj dio koji zadovoljava tijelo: Prekrasan, suncem okupan salon, velik stol, a na njemu milijun kalorija!!

Štrike i roščići....
Rapske torte....

I za kraj, tri gracije......

***

Sve ove lijepe slike koludric, čipki i raznih čipkastih detalja vlasništvo su poduzeća PAG MEDIA.

Ove kalorične i manje profesionalne, mojih su ruku djelo.......

A ova peršona u sredini, također je profesionalno odradila medijski dio: ugodno oslonjena da štokrl, pozobala je najfinije komade kolača i veselim zvonkim smijehom nasmijala jedinog predstavnika jedinog muškog benediktinskog samostana u Hrvatskoj :)

0.PKF (pa se ti misli što to znači :) :) :)

Ispravak datuma: 3/9/09
Idem pogledat što se nudi, što to mladi ambiciozni i ini mogu i žele sa raznolikim napravama sposobnim za snimanje. Danas svaka bena ima nekakvu kamericu, pa bi mogla i ja (ok, bit bena) i parićat se za dogodine, jer ako je ovo nulti PKF (cool kodno ime...) onda će dogodine bit već tradicionalni..... makar prvi :)
Sve mi se čini da će se ipak održati u kinu...jer taman je počelo kišit.... :)

...........

Kiša je ipak prebacila prikazivanje u kino. Bilo je sparno ali podnošljvo. Posjetioci sve poznate face :) brojčano taman da tijelima spriječe akustiku ''kino dvorane''

Od 12 prijavjenih amatera imali smo priliku vidjeti više od 30 filmskih uradaka. Bilo ih je sa trajanjem od 0:10 sekundi, pa do meni ipak predugih 7:52....
Kratki crtić s porukom da je šah isto što i ljubav jer svaka budala može povući prvi potez, Dorele Dujmušić, otvorio je ovu reviju pokretnih slika. Crtić je kao uvod bio savršen, ali smješten na početak revije, pogrešno nam je pojačao očekivanja, pa su kadrovi koji su nakon njega uslijedili doslovno su izazvali zijevanje.
Kroz te kratke filmiće mogli smo primjetiti u kakvom su raspoloženju bili i sami autori, a ne samo njihovi snimani likovi....
Najčešći motivi bili su slučajno odabrani hepeninzi u raznim birtijama ili konobama, dok su mene oduševili oni ipak malo bolje upakirani kadrovi snimani pod morem (autor Gideon Golan iz dalekog Tel Aviva) jednostavno nazvani Deep blue.
Zanimljive su bile i pripreme paraglajdera za polijetanje, autora Damira Sabalića, koji nam je tek na kraju filma pokazao da je i sam učestvovao u letu, doduše, malo isprepadan, ali ipak hrabar jer ja se tako nešto ne bi usudila :)
Sve u svemu, dobar potez organizatora Elvisa Šmita, Josipa Mustapića i Damira Sabalića. Nadam se da će za ubuduće pooštriti pravila, uvesti kakve kategorije ili nešto slično, kako bi bez obzira na naš osobni ukus ipak mogli uživati u jednoj takvoj reviji pokretnih slika.

Sretno!

(Dorela Dujmušić)



(Elvis Šmit)