Prikazani su postovi s oznakom ljeto 2012. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom ljeto 2012. Prikaži sve postove

10 rujna 2012

Ljeto Gospodnje 2012

Ljetu je mome kraj.

Partilo je lito, partili su turisti.
Pakuju su šlape i klebuci, hlade se ispušne cijevi mobilnih klima uređaja.
Prazna je Vanga kod Burina i Vanga kod magazinov.
Službeno se najavljuje jesen, a neslužbeno, počela je duga i preduga paška zima.



Donosim pregled događaja koji su obilježili predsezonu, sezonu i postsezonu.

Uvertiru ovogodišnje ljetne sezone doživjeli smo kroz izvođenje nelegalnih građevinskih radova na plaži Mađarica.
Građani Paga, okupljeni na rivi, ispijajući tople napitke, vodili su dubokoumne rasprave:
''Ki no gradi,  ca no gradi,  ki mu je da da gradi...''
Pred njihovim začuđenim očima, tijekom ljeta, malo po malo, niknule su bijele drvene nastambice i nadstrešnice. A ubrzo zatim začuli su se i zvukovi sa afther beach party, zabave za mlade i one koji se osjećaju mladima.
Pojedinci još uvijek vode iste rasprave, dok je većina prestala postavljati pitanja na koja ionako ne mogu ni od koga dobiti odgovor.

Laguna Poesis

Drugi, iako ne manje važan događaj zbio se u kompletu sa trećim, isto tako važnim događajem:
Gradonačelnik je podijelio 13 tisuća sadnica sezonskih biljnih kultura.

Podijelio ih je paškim poljoprivrednicima koji tradicionalno, sadnice paprike, pomidora i kumara, sade duž ''Gornje'' i ''Dolnje'' Vele ulice.

U gužvi, koja se stvorila pred vratima Kneževa dvora, mogli smo prepoznati  profesionalne uzgajivače paprika i poznate paške proizvođače šalše od pomidora.


Nakon toga, započelo je postavljanje zelenog, travnatog tepiha s automatskim sustavom zalijevanja,  diljem našeg grada.

Park na Goliji, kao i svih godina do sad, ostao je zanemaren, ignoriran i suh.

Grad je napokon dobio dugo obećavani javni gradski prijevoz i to u obliku vlakića Zvončeka.
Tura mu je bila od Burina, preko stare rive kod magazinov, pa do Vodic i nazad. Cijena je bila prigodna, obzirom da vožnja u otvorenom, ''panoramskom'' vagonu traje puni sat.
Zvonček
Prigodnim zabavnim programom te polaganjem cvijeća na groblju i naslikavanjem paških glavonja obilježili smo Dane antifašističke borbe, državnosti,  i  domovinske zahvalnosti.



Tijekom cijelog ljeta, Pažani i njihovi gosti, turisti i slučajni prolaznici imali su priliku vidjeti kako se u Pagu živjelo prije 100 godina. A mogli su vidjeti i kakvu su odjeću nosili Pažani u srednjem vijeku.
Projekti su to koje je za nekakve novce financirao Grad, dok su članovi KUD-a ''Družina'' prošetavali svoje privatne nošnje i pokazivali privatne kolekcije zlata i srebra na svojim etno večerima.

U Starom gradu mogli ste prisustvovati smotri klapa otoka Paga, a u kuli Skrivanat i u atriju Kneževa dvora mogli ste gledati kazališne predstave.
Naravno, imali smo naš stari, prastari, tradicionalni, srednjovjekovni Paški karneval i već treći Međunarodni festival čipke.

Tijekom cijelog ljeta pred našim očima odvijala se već tradicionalna dugogodišnja obnova starog/novog paškog gradskog mosta.
Ovogodišnja predstava, pod nazivom ''Groznica paške ljetne večeri'', prikazala nam je pristojnu razinu neukusa gradskih otaca.



Blagdan Velike Gospe ove je godine prošao bez časne Miljenke, što se, prema riječima sudionika procesije, i te kako osjetilo. Procesija, iako tradicionalna, stara više od 150 godina, ipak treba čvrstu ruku i vrsnog poznavaoca običaja.


U Kneževom dvoru, uz nekoliko starih i novih imena,  imali smo priliku vidjeti radove nekoliko stvarnih zaljubljenika u Pag, gospodina Blagoja Pešića i gospođe Marije Višić Guine, koji prkose svim uvjetima i neuvjetima u kojima su tijekom godina izlagali svoje radove.

Ugodno iznenađenje bila mi je instalacija gospodina Aljoše Para.

Fragmenti natura
Gospođa Jelica Batić izlagala je radove osvijetljenih, osunčanih motiva s paških ulica i paške vale, gospođa Mirjana Tkalčec izložila je svoje radove čipke, a Ana Miletić mnoge je oduševila raznolikim motivima, detaljno oslikanim.
Svitanje, Jelice Batić

Jakna od čipke, Mirjane Tkalčec
Laku noć, more moje, Ane Miletić

Galerija u kojoj tijekom cijele godine svoje radove izlaže gospodin Vinko Maržić, iako nigdje u turističkim materijalima nije spominjana, imala je najbolju reklamu. Umjetnik je slikao pred vratima galerije, a posjetitelji su mogli prisustvovati nastajanju njegovih radova.


Tradicionalan je i trud Nine i Lovre Pogorelić, koji svojim Art Festivalom već trinaest godina nastoje Pažanima darovati kulturu.


Na staroj rivi, održalo se finale Jadranskih igara.
Igri Paških podlanica nije se imalo što zamjeriti, ali ipak, kako to inače biva kod ovakvih igara, pokazalo se da je za uspjeh, više od znanja i umijeća, potrebna sreća.



U Vrčićima su pronađena izvorišta pitke vode. Ovog događaja možda se sutra nećemo sjećati, ali on će ostati zapisan u vrijednim dokumentima paške povijesti.

Ovoljetni događaj kojeg ćemo se ipak malo duže sjećati je trenutak kad je Ministarstvo financija objavilo, a mi pročitali, da je i naš zamjenik gradonačelnika dužan, da nije platio, da nije zatražio ni odgodu, ni obročno plaćanje iznosa duga, koji je po visini svrstan na lijepom 57. mjestu u državi i na prvom u Zadarskoj županiji.



Izrada projektne dokumentacije za utvrdu Fortica, financirana od strane Ministarstva kulture, najavljuje nove i zanimljive radove na našem otoku.

Projektima i projektnim dokumentacijama paški se gradonačelnik hvali svaki drugi dan. Od do sad najavljivanih izdvojila bih samo neke, kao na primjer projektnu dokumentaciju za kružni tok, za semafore, za kanalizaciju na Vodicama i Bašaci, za izgradnju zaobilaznice Vikica, za projekt škole, vrtića.....




Ostale nabrajalice spadaju u kategoriju ''obećanje ludom radovanje'', ali ne bih sad o tom.



Sve u svemu, ni ovog ljeta nije nam falilo događaja.
Koliko su bili zanimljivi, vidjet ćemo u kojoj mjeri ćemo ih se sjećati.
Pred nama je duga paška zima, a vremena za rasprave bit će i više nego je potrebno. Ako sam preskočila nešto što je nekome bilo zanimljivije ili važnije, slobodno komentirajte. Time ćemo utvrditi gradivo.


30 srpnja 2012

malo sjećanja


Sjećam se nekih davnih dana, kad samo odrastala skupa s ovim gradom.
Teta Nevenka i teta Jelica, na prvom katu zgrade u mojoj, Koludraškoj ulici, vodile su svaka svoju generaciju djece.  
U dvije sobe, svaka  veličine cca 100 kvadrata, pripremale su nas malene na budući život u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji.
Uz crtanje i igranje i Ježevu kućicu,  učile su nas rodoljubnim pjesmama i recitacijama.
U jedan, do dva popodne, mame, tete i nane, već bi nas pokupile iz vrtića, a mi smo nesmetano nastavljali svoje igre po paškim ulicama.
Jedino ograničenje bila je obaveza doć doma kad zađe sunce.
Večerat, pogledat crtić u 7 i kvarat, oprat noge i spat. To su bile naše obaveze tih davnih ljeta.
Slobodno vrijeme provodili smo i na Uhlincu, gdje smo gledali kako ''neki barbe'' crtaju zebru između Škalic i Lučke kapetanije. 
Na staru rivu dolazio je trajekt, legendarna paška Vanga, po kojoj je nazivan svaki drugi trajekt  koji je kasnije, nakon odlaska Vange,  uplovio u našu luku. I trajekt Krčanka smo zvali Vangom.
Cestom ispod Uhlinca prolazili su brojni automobili, u bojama koje danas nije moguće vidjeti na cesti. Narančaste, crvene, svjetlo plave...boje bez metalik sjaja i bez ikakvih efekta, boje vidiljive iz daleka.



Nešto godina kasnije, vrtić u Koludraškoj, zamijenio je novi novcati vrtić, izgrađen na našoj ledini, gdje smo satima znali igrati ''graničara'', u Kunteju.
Pristanište na staroj rivi zamijenilo je novo novcato trajektno pristanište, neslužbeno nazivano Nova riva, kod Burina, ili jednostavno, Na Vangu.

Jednostavna i relativno tiha igra u Koludraškoj ulici bila je igra ''na čovjeka'' , dok je igra ''na peteha'' izluđivala ama baš sve žitelje moje ulice.  Jedini izuzetak bio je moj dide Fabe, ali njega ne računam jer bio je gluh.
Kredom bi na betonu nacrtali ''čovjeka'' ili granice za ''peteha''.


Onda su moju ulicu popločali, a mi smo igre nastavili po ledinama i brdima. Nesmetano. Bez ljutitih povika ''ZATVARAJ LESU'' jer lesa nije niti bilo. Ovce su bile daleko od ljudi,  u brdima. Bile su tamo gdje im je mjesto.
Tih davnih dana, djeca su se rađala u paškoj ambolanti.
Izgrađen je paški most. Spojili smo se sa civilizacijom, ubrzali odlazak doktorima.

Iako je i tada bilo recesije, koju smo stručno nazivali ''stabilizacija'', osjećao se dašak napretka. Krenuo je turizam. Kuće su bivale sve veće i više, a šećernu tablu zamijenila je prava čokolada.

Hotel Bellevue zauzeo je najbolju poziciju u gradu.
Plaža Prosika imala je kabine, a kamp u Lokunji bio je premalen da se u njemu smjeste svi šatori i kamp kućice.
Barba Ante Zlatni dežurao je kraj tuševa.
S trambulina sam prvi put skočila na ''bombu''.

Gradilo se i stvaralo. Ljudi su radili.   
Brodokomerc, Zanatstvo, Sirana, Hoteli Pag, Pagplastika...
Najave osnivanja novih poduzeća u službi turizma bile su povod mladima da se školuju kao turistički radnici, recepcioneri, ugostitelji, fizioterapeuti, kozmetičari...
Ljudi su imali razloga za veselje.
Imali su siguran posao, djeci im je bila osigurana budućnost, nane su mogle prodavat pletivo i čipku, a moj dide je prodava'' grozje, smokve i šlive''....
Bilo je sve više ''kaićov'', a na ribe se išlo iz hobija.

Onda sam jednog dana, negdje pročitala citat:
 " ... Da smo složni i čestiti davno bi imali državu. A bit će nje, rodit će se slobodna Hrvatska kad padne Berlinski zid i kad se budu rušila komunistička krvava carstva kao kule od karata. Nema ni jedne drzave da je nastala bez krvavih gaća. Vjerojatno ćemo se i mi morati pobiti za slobodu sa Srbima, a možda i sa Turcima. Teret rata morat ćemo podnijeti svi podjednako ..... No kad se oslobodimo srpskog ropstva i stvorimo državu, vidjet ćete kako tek naši kradu. Svak nas je stoljećima krao i potkradao, a najteže i najgore će biti kad nas naši budu krali te prodavali svjetskim jebivjetrima i makro lopovima. Navalit će na nas kao velike ptice grabljivice. Tada će biti najveće i nerješivo pitanje - kako nas tada spasiti od nas samih?" By Bruno Bušić, 1975.


Neki naivci još uvijek za raspad i umiranje Paga krive domovinski rat.....