Pag je nedavno dobio novog župnika. Još jednog u nizu onih kojima tradicija onih koji im pune crkvene škrabice smeta.
Naravno, riječ je o užiganju našega Marka na Cistu sridu i o pritiscima da se odreknemo toga poganskoga običaja, jer je Cista srida kršćanski dan pokore, razmišljanja, nemrsa i posta.
I nema veze što mnogi koji isprate našega Marka mirnim korakom nastave put preko crkvenoga praga i s tihom molitvom na ustima iz džepova vade sitne novce kako bi udijelili milostinju nepotrebitima odjevenim u kićaste oprave šivane po mjeri, kojima baš, eto ga vraže, smeta da im se stado tim zadnjim dahom karnevala otima i ne priznaje apsolutni autoritet.
Smeta im valjda što ovo malo preostaloga naroda veselije hoda ulicama ovog opustjelog grada? Valjda misle da bi neveseli, ali pokorni glasnije pjevali na misi?
Valjda misle da bi oduzimanjem tradicije, pokoreni postali šire ruke? Veći, bolji, jači vjernici?
Čemu toliko inzistiranje na odricanju od tradicije? Je li užiganje Marka na Cistu sridu u rangu štovanja i klanjanja zlatnoj teladi?
Pepeo je simbol pokore i poziv je kršćanima da razviju duh poniznosti i žrtve, a također podsjeća da je Bog velikodušan i milosrdan onima koji mu se obraćaju pokorna srca.
Ponekad bi i njegovi glasnici, zaposleni s ugovorima na neodređeno, trebali razmisliti o tome da dok služe Ocu uzimaju u obzir da su vremena slijepog povinovanja odavno prošla i da čuvanje ovakve tradicije nije poraz za kršćanina, niti je pokoreni vjernik pobjeda župnikova.
