Jutros oko 7 i kvarat, probudila sam se sa tupom boliglavom.
Kroz 'barkun na libar' u komoru je sa vitrićen ulazi smrad sa smetlišta.
Sveti Kuzam i Damjan, zaštitnici su liječnika i kirurga. Zbog udisanja otrovnih plinova što već skoro godinu dana ispunjavaju zrak nad Pagom, trebat će nam sva četvorica. I Kuzam. i Damjan i liječnik i kirurg.
Moj jedini još je bio u ''tretome otajstvu'', dok se naša Beštija taman namještala na drugi bok, svjesna da je danas neradni dan i da se mora strpit dok se ne udostojimo dignut.
Još zatvorenih očiju šapnula sam joj: ''diži se, idemo piškit''.
Zna Beštija, nije luda, da će to ''idemo''potrajat barem još deset minuta.
Najprije se ja moram osvijestit, higijenizirat, obuć... i tek onda krećemo van.
Izlazimo na ulicu. Smrad je gotovo opipljiv. Pomišljam da gori nešto bliže, neka kuća, nedajBog.... Cimitar, kula, Muraja, park, Golija..... Smrad je odvratan.
U parku na Goliji pejzaž jesenji. Petospore suhe, lišće pada, leti nošeno južinom. 31. je ožujka, a sa velikog hrasta pada suho lišće. Par stabala akacije, 'drace', gola su, a kamariži suhi, pokidanih grana.
Na boćalištu trojica komunalaca čiste i skupljaju lišće. Mislim se, zašto nikome nije palo na pamet dogovorit sa vatrogascima da prospu malo vode po tom našem jadnom parku.
Koliki je to trošak, nekoliko cisterna vode, gorivo i dnevnica? Vjerujem da je takvo spašavanje ovog jedinog parka kojeg imamo jeftinije nego proljetno grabljanje jesenskog lišća subotom, i rizik da pola stabala neće doživjeti prvu kišu.
Ali eto, nitko se toga nije sjetio.
Na 'Vangi', staroj 'novoj rivi' ispred Burina, stoji zamotano nekoliko palmi. Tužno izgledaju, kao opušci. Nema tko skinuti sa njih onaj najlon koji ih je zimi trebao zaštititi od smrzavanja. Ali će ih sad, ako su uspjele preživjeti led, skuhati ove temperature. Jadne, pokojne palme.
Na povratku prolazim kraj zgrade lučke kapetanije. Na kantunu stoji 'oglasna ploča'. Aluminijska oglasna ploča inače je zaključana površina. Unutra nema ništa, a na staklenoj vratnici zalijepljene osmrtnice i pola plakata za neko predavanje. Osobu koja je naručila takve oglasne ploče kao da nije bilo briga. Samo neka je... po našu.
Umjesto da se nauživam svježega jutarnjega zraka, ja stišćem nos i dišem na pol pluća. Pogled na park, izaziva tužne, depresivne misli.
Žurit treba, zatvorit se u kuću. Ne izlaziti van. Ništa ne vidjeti i za ničim tugovati.
Oko podne, ponovno izlazimo van. Ovaj put u punom sastavu, odlazimo napraviti đir po gradu. Smrad sa smetlišta je nešto manji, vjerojatno jer je jugo pojačalo, ali zato smrad govana oko našeg novog, lijepog, bijelog, gradskog mosta ne da mi da zaboravim kako je grad u banani.
Sinoć je u Domu kulture, kinu Jadran, održana priredba kojom su školska i vrtićka djeca proslavila Dan grada. Tete i učiteljice su napravile odličan posao, djeca su bila dobro uvježbana.
Djeca su pričala o svome, mome gradu, o ljepotama i vrijednostima koje ovaj grad ima, ili ih je imao, ili ih može imati.
Ja bi priredbu nazvala: veličanje moga grada. Nemojte me krivo shvatiti. I ja imam onaj osjećaj da je moj grad najljepši na svijetu. Ali isto tako imam i oči i uši.
Jedno je dijete recitiralo lijepu pjesmicu, čija je rima završavala riječima da je naš grad čist.
Ironično ''hi hi'' tiho je ispunilo dvoranu nakon završetka pjesme.
Polumračna Golija ispratila nas je nakon predstave……… Žurit treba, zatvorit se u kuću. Ne izlaziti van. Ništa ne vidjeti i za ničim tugovati….
