Ovih dana navršava se točno treća godina postojanja ovog bloga.
Prije tri godine, čudovišna izmišljotina ljudskog uma potaknula me je da zapisujem svoje misli na ovaj virtualni papir. U međuvremenu, prvobitna ideja nije nimalo izgubila od svoje vrijednosti, a dobila je i nadogradnju u vidu grintanja i prigovaranja.
Danas smo ispratili našega Marka, užgali smo ga na našemu ''gradskome'' mostu i mutavo, bez onog zadnjeg kola za koga generacije devedesetih nemaju pojma što znači, otišli doma.
Na pijaci je bilo - dobro. Klasični paški zimski karneval.
Stotinjak ljudi, od toga 90% standardna, stalna postava (po paški bi se to reklo: uvik iste gubice), tri je dana kolalo paško kolo i điralo s rukama u džepovima. Nekolicina je iskoristila priliku objesiti se o stol improvizirane Lorencove birtije i čitavu večer ispijati pivo. Bilo je i za piti i za jesti. Kobasice, čevapi, fažol, gulaš, tripice, kokice, palačinke.... Baloni i šećerna vuna.... Svakome po mjeri, a djeci po zaslugama :)
U nedjelju je bila tradicionalna povorka. Svjedoci kažu - nikad kraća. Bilo je desetak nošnji i pedesetak maškara. Ostali pažani glumili su turiste, naslagani na škale od Uhlinca, okidali mobitelima i foto aparatima.
Kaže barba Stipe Koren da je djeci dolazak na pijacu dozvoljen tek u pedesetim godinama prošlog stoljeća.(!) Vjerujem da je tada grad bio pun ljudi, odraslih, u najboljim godinama, pa su im mala djeca samo mogla smetat prilikom kolanja. Danas, da nema vrtićke i osnovnoškolske djece, na pijaci ne bi bilo žive duše.
Na plakatu kojim je najavljen ovogodišnji zimski karneval, pisalo je da će biti tumbula, sa bogatim nagradama. I u nedjelju i u utorak.
Kako već pune tri godine čekam da ponovno zaigram tumbulu, baš sam bila vesela. I čekala, čekala, čekala.... ali nitko nije imao pojma o nikakvoj tumbuli u nedjelju. A plakati su visili po Veloj ulici i kod Fine.....
U ponedjeljak je bio ''dječji dan''. Bilo je hladno i nezanimljivo.
U utorak je bilo savršeno vrijeme. Došli su moji fejs prijatelji, naoružani svojim foto aparatima. Poslikavali sve što se slikat dalo i ne dalo i čekali, kao i ja, da krene najavljena tumbula.
U organizaciji Grada Paga, Turističke zajednice i Centra za kulturu, krenula je tumbula.
Po običaju iz Grada nije bilo predstavnika, a tobožnja direktorica Tz-a je dan prije dobila otkaz, tako da je u ime organizatora, na pijaci bila prisutna jedino v.d.ravnateljica Centra za kulturu.
Kako ona nije navikla govoriti u mikrofon (to se moglo vidjeti već u nedjelju kad je šjor Pućanstvu šaptala dobitnike nagrada, a on je njene riječi ponavljao u mikrofon), pozvala je dvoje djece i jednog penzića da vode tumbulu. Penzić vadi broj, jedno dijete govori u mikrofon, a drugo dijete slaže broj na kartelu.
Ekipa je zamukla.
Izvadila sam olovku i tri kartelice, naoštrila osjetilo sluha i čekala da krene.....
Broj po broj, slaže se dobra kombinacija...
Prilazi mi Dragica i nervozno šapne: CEKAN!
Kud prije?! Već iz prve šake čekala je cinkvinu!
Mantra tako Dragica: Sedamdeset i dva! Sedamdeset i dva... sedamdeset i dva....sedamdeseti dva....
Kako ja čekam tri broja, mantram s njom: sedamdeset i dva....sedamdeset i dva...sedamdeset i dva...
Iza mene vrisne prijatelj Brane: MOJ JE!!! ...... i ode paški sir za Dinjišku.....
Idemo dalje.... brojevi se nižu, napetost raste.
Čekam tri broja.
Priđe mi Dragica i sikne: CEKAN!!!
Draga, ajde kvragu! Kud prije!??
Brojevi idu dalje, ja čekam dva broja a Draga mantra. sedamdeset i devet, sedamdeset i devet, sedamdeset i devet.........
Vidim da me tumbula neće, ostavim se svoja dva broja (73 i 74) i mantram sa Dragom: SEDAMDESET I DEVET, SEDAMDESET I DEVET, SEDAMDESET I DEVET......
Pa di su svi ti SEDAMDESETI...?!??!?
GOTOVOOOOOOO. AAAAAAAA.... čuje se uzvik!
Na binu se diže penzićev unuk............. Odeeeee janjac.....
Draga ljuta, ja razočarana.
Čujem komentar od iza: NAMEŠĆENO.
Okrenem se i spazim moju fejs prijateljicu kako značajno gleda u mene.
Ženska osoba do nje šutila je, a prije tri godine komentirala je: NAMESTILE SU.....
Prije tri godine, ravnateljici Centra za kulturu bilo je neugodno dognut se na binu i vadit brojeve za tumbulu, pa ju je zamijenila predstavnica TZ-a.
Sve ostalo je povijest.
Sretan mi Blogov rođendan.
* * *