29 siječnja 2010

dom kulture - kino jad(r)an - pag





Petak 29.01.2010. prvi je ''karnevalski petak''
Nastupa ''Teatar Morrozocchi'' s predstavom ''Kad je bal nek je maskenbal''
Medijski pokrovitelj je Radio Pag, u čijim prostorijama možete kupiti i ulaznice po cijeni od 20,00 kuna i to na istom mjestu gdje već godinama možete nabaviti ulaznice za svaki karnevalski petak.

Ovo vam pišem da ne bi bilo zabune i da oni poznati mrzitelji karnevala i huškači ne bi opet kao lani u ovo doba otvorili raspravu o ulaznicama.
Sa mojim škalama, klamaricom, mlacićen, puntapetima i ostalim alatom uvijek ću biti u službi karnevalista, za financijsku konstrukciju brine netko drugi. A ako ste vi ostali bez ulaznice, kriv vam je netko drugi ili vaša lenost. Ne ja.

Kako bilo da bilo, NRU ''Metem-metem'' opet je bio u akciji.
''Ceperi'' unajme kino za predstave i mislim da čak potpisuju ugovor sa Centrom za kulturu. A da bi oni uopće mogli uć unutra, najprije treba van izać smeće. A ima ga.
Oooooooo ima ga! Svaku godinu isto. Nikako se ne mogu načudit KAKO?! Kako i od kud se toliko toga materijala stvori u ono komad kina!
Onda se sjetim: 2009 je bila izborna godina - na skupovima i tribinama bilo je i jela i pila. Pa su bili humanitarni koncerti, školske predstave,pa predsjednički izbori....
O da, plavušo koja čitaš ovaj blogić! I smeće od tvoje komisije sam sinoć nosila u kontejner!
Našla sam i dječju dekicu sa zadnje školske predstave, knjižice i letke časne Tamare, platno školskog (?) projektora, zastavu grada, pa ako vam fali sad znate di je.....
Zašto je tako teško svoje smeće odnit sa sobom?
Ajde, makar su zahodi ovu godinu OK. Do lani nam je čiščenje toga oduzimalo i po nekoliko dana.

Rasvjeta u kinu je problem od prvog dana.
Reflektori malo rade malo ne rade, a kad treba promijenit žarulju u njima, to postaje problem globalnih razmjera.
Rasvjeta iza bine ne radi. A nema ni žarulja. Je, evo jedna. Jedina. Ne svijetli.

Tema ''Kino'' je jedna preogromna tema za ovaj mali blogić i ne da mi se sad o tome pisat. Žao mi je što je zgrada kina osuđena na nemar od strane grada. Ne zna se čija je niti koga je briga za nju.
Ako Grad i centar za kulturu nisu u stanju OSMISLIT način održavanja zgrade, onda ne znam čemu sve.
Šteta.

Zato postoji NRU ''Metem-metem'', ili u užoj varijanti - ''trio Fi''
Veni, vidi, vici. Dođoh, pometoh, nasmijah.



Za moju beštiju slobodno mogu reč da joj daske ovog kina život znače, jer kad je prvi put došla u Pag, prvo što je vidila je ovo naše kino! Od tad se užasava limene glazbe :P

Sinoć smo se Draga i ja, dok smo na mala kolica tovarile hrpu smeća, sjetile starih vremena, kad je na sličnim (ako ne i baš tim!) kolicima, pokojna Mery Femy vozila plin......
Slika te veličanstvene smećem natovarene povorke izostala je što iz estetskih, što iz higijenskih razloga (ruke su mi bile toliko šporke da mi se gadilo njima dotaknut aparat).








Nekome kino služi kao parkiraliste. Ili je samo zaboravio svoje prevozno sredstvo?




Ovo je stol kojeg je platila općina, pardon, Grad. I ako ga (i još dva ovakva) uskoro netko ne dođe skupit, završit će kao i svi ostali stolovi u kinu - pošarani, izrezbareni, gnjili.....



A ovo je primjerak vrlo cijenjene naprave za grijanje.

25 siječnja 2010

pocalo je pocalo...


U Škrabonje sam uzela pakpapira, hamera kako bi se moderno izrazila, jer mi triba za slikat.
A nisan slikala još od škule!
Zaboravila san kako se pinelić drži! Kako se boje mišaju!

Najprije san ka dite, paričala botijicu sa vodon, mići pinelić i tri tube tempere.....

A onda san, da bi namestila 6,5 (šest i pol) kvadrati karte, morala maknut svas namještaj od kužine!
Srića da je ded Fabe bi dobar da rodbinon pa su još njemu ostavili lipu kvadraturu, tako da sad i ja iman di slikivat toliku sliku!

Rekla mi je Vesna Šimunka neka nikomu ne govorin, pa moran mucat, ali isto, vajda bi pukla da ne recen dvi tri besede: Slikan pejzaž za karnevalski tejatar!
Vražji pejzaž je to, od 6 i pol kvadrata!
Ko ne dojdete u kino, nećete ga vidit. Pa sad kako oćete :)

Nego, ovo je samo uvod u radne akcije po kinu koje se svake godine ponavljaju. I nikako se ne možemo načudit od kud se toliko smeća skupi u ono jadno kino.

Pa ako je neki i zaboravi, evo da ga sitin na naš proglas. Jedino van moran reč da smo preminili ime firme. Sad smo NRU ''Meten-meten''. Ime je zaštićeno kod odgovarajućih organa pa ga i ne provivajte ukrast. Ko imate viška munite, otvorit ćemo i žiro-račun za donacije.



Poštovani korisnici prostorija Doma kulture - kina Jadran:
Građani, osnovna i srednja škola, izborne komisije, HDZ-ovci, SDP-ovci, Gongovci, HSP-ovci i ostali - ovci:

Već skoro deset godišć smo u vašoj službi; u sjeni, nečujni i neprimjetni ali svakako konstruktivni i trpeći.
Naše metle i škovacere…..
naše vrićice od smeća…..
naši kablići, pineli i klamarice…..
naši pakpapiri, selotejpi, brukve, kišća i konopi…..
uvik su bili u vašoj službi – nepriznati!
Naše pluća su pune prašine od iza bine, naši su nokti cerni od ostavjenoga smeća u katabužicu pod škale.
Jeftina keramika i pojidene četke od kondotov jedva trpiju vašu drisku, čike i najlonići od papirnatih facolićov.

Kino ne cisti komunalno poduzeće, niti čistačice sa plaćon od državnih proračuna.
Kino ne cisti - ni općina - ni radijo, - ni turistička zajenica - ni centar za kulturu.
Kino za vamin cistimo MI!

I zato vas molimo, da u ovo korizmeno doba promislite i odreknete se zauvik ostavjanja svoga smeća po kinu.
Zaboravite na sram od držanja metle da vas ki ne vidi.
Zaboravite da će van ki to stit platit - jerbo ni namin niki niš ne placa šoldiman.
Naša plaća je vaš smih i veseje kad dojdete u naše karnevalsko kino.
Naša plaća je moć radit sa Brankon!
Destak-dvajset grintavih judi i mi s njiman, za Branka!
Ni vaše smeće, ni vaša bruntulanja nisu nan pokvarili veseje ca smo mogli sve ove godišća radit sa takovin covikon!

Naš mali TIM van svima želi da OSTVARITE SVOJE SNOVE, da nastavimo našu KARNEVALSKU tradiciju i da svi zajedno IDEMO DALJE!
Za uvik vaši;
TRIO Fi sa suradnicima.

21 siječnja 2010

Di ste bile, ca ste vidile... Srijeda u Rijeci.

Me & Mini me


hop hop hop.... tri ure zuuum zuuum autoputem do Rijeke.
Do Svetog Roka kako tako, iza Roka debeli minus.
Lijepi dan. Smrznuta Lika.
Pun auto čakul, govora.



Oko 9 smo stali na Ininu pumpu uzet pit za Kenguru.

Mali prostorčić ispred zahoda koga u INI nazivaju kafićem, bio je pun nekih čudnih ljudi u odijelima (izgledali su mi ko neki, bože mi prosti, hrvatski menađeri)
Za stolom u kantunu, nalaktile se dvije gospođe, iznad srednjih godina, umotane u dlakave kapute.
Sve sam to uspila vidit kroz dim od cigareta, u one tri i pol sekunde što sam se usudila ubacit glavu unutra i kidnut van. Ništa od kave. Ni od pišanja. Bižmo.




Gledamo kroz prozor bijelo sivi snijeg uz cestu... U daljini bajkovita sela pod bijelim pokrivačem... zuummm zuummm..... ajmo dalje.


Napokon smo u 11 popili likariju: prva jutarnja kava. Dobra je bila. I odličan kolač. Blesavo me gledaju moji suputnici. Kako mogu jest takav masni kolač od čokolade i oraha.... hehehe... natašće :P



Ajmo...di smo došli i ca ćemo:
Ko prvo, u Riku smo došli da nan guzica puta vidi.
Usput da vidimo što se u Rijeci, poznatom karnevalskom gradu nudi za karneval.
Da ugrabimo kakvu ideju. Ionako maškare šijemo uvik u zadnji tren.
Marijeta voli maškare. Princeze iz bajke. Roze i pozlaćene. Nije teško udovoljit takvim željama u butigi koja ti to može ponudit!
Zlatni konci, zlatne trake, zlatne čipke, zlatni til... rozi saten, roze trake...






Šeširi, maske... Iz ovakve butige ne možeš izać praznih ruku!











Šoping je brzo gotov, (kako za koga) i napokon smo pošli na ručak (neki su jedva dočekali). Di ćemo.....
Draga predlaže u Bruna. U Dalibora. Da tamo ima ''žlicon za pojist''.
Di je to. Di je Dalibor a di je Bruno....
Pa u Dalibora Bruna!!!
Bemti...pa tako reci... nisam imala pojma o čemu govori :P

Jadranka upita starosjedioce di ima dobro za pojest i dobije odgovor: u Braceru.
Nakon ručka u Braceri, sve što mogu reč i preporučit:
NE ODITE TAMO AKO MISLITE IST.
Ono što su nam donili nije ni sjena pizzi našega Ljuba Halo Pice. Ma odma je meni bilo sumnjivo, već na samim vratima: kakva je ovo picerija a pica ne miriši?
Osjeti se samo miris uljane boje i ostalih kemija kojima je pituran prostor.
Kad smo već naručili, a i gladni ko vuci smo bili, pojeli smo TO, ali cijelo vrijeme nismo fermali prigovarat.


Kad nas je došla pozdravit osoba - starosjedioc, koja nam je preporučila Braceru, vidila sam da ona nikako ni mjerodavna za takve izjave: Skupa sa kapoton i čizmama ima 47 kili.
Miranda - naji se! :)

Napravili smo još đir po Korzu, popili još jednu kaficu i pojli malo kolača.
Kafa zagorenoga okusa a kolači gnjecavi.
Baš nismo bili sriće sa jelom u Rijeci.




Nema veze. Misija ''šoping'' je uspješno okončana. Partili smo doma.

Znakovita je bila i ova registracija na golfu.


ne diraj me... umorna sam! :)




malo ''nota'' iz tunela.

19 siječnja 2010

počivali u miru

Osvanule danas dvije nove osmrtnice.
Jedna je totalno neuobičajena:
u 100. (slovima: stotoj!!!) godini umrla teta Ruža Maržić, rođena Kurilić<
Što reč.... naživila se je. Kažu, lucidna do zadnjeg trena.
100 godina...
Danas kad na onaj svijet odlazi ekipa od 55 do 60 godina, ovakav broj godina života zvuči ko naučna fantastika.
Ne volim mislit o smrti.
Zato ovaj sljedeći podatak ne nabrajam u smislu žalovanja nego nastavljam onaj post o rodbini.
Luka Kurilić, umro u 80. (osamdesetoj) godini života.
Danas doznajem da je to prvi rođak moga dida!!
Taj pokojni barba Luka Kurilić ostavio je za sobom brojne potomke, moje....hmm..... treće (?) rođake.
ako je barba Luka 1. rođak mome didu...
onda su njegov sin i njegove ćeri, 2. rod mojoj materi....
onda su njegovi unuci moji 3. rođaci.
Eto. Nisam znala da imam rođake i u Sloveniji!
Dinka, Ivan, Yannick, David, Maja i Urška.
Ovo sam morala negdi zapisat, jer imam plan napravit nekakvo stablo...rodoslovno.
Sve mi se pari da će mi i šuma bit malo....

12 siječnja 2010

Pag - Kostrena - Crikvenica - Senj - Pag

Malo me je smela izborna nedija, pa onda ''teta Dumica'', i skoro da san zaboravila slikama se pofalit di san bila od subote popodne do nedije jutro. Prenoćana :)



Ne sićan se kad san se zadnji put - rasproškala - Dragica se je sitila ovakvog izraza :)


Odavno mi je kauč posta omiljeni komad namještaja pa san zaboravila kako je to od kauča sest u autobus i partit društvon - u smih!

17 duš i veseli šofer.
Autobus sa logon Novaljske općine, a izbor CD-a ograničen na Novaljske narodne popevke i Novaljsku klapu. Ma sve se je pivalo.
Izmjenjivale su se pjesme Novaljooo graaaadeeeee.... i ''Stara peškarija'' pivana a capella predvođena by Jure Kit i Mery Fox.
O kako je teško bilo po redu zapivat: ''pici zubaci škampi fratri orade trlje'' :)
Maška šopojiva bila je nezaobilazna.
Bilo je i malo borbenih, onih ke su se znale zapivat noga puta kad smo na ekskurzije odili po šumama i gorama, ali od ''picov, zubacov, škampov, fratrov i orad'' ni puno toga moglo doć na red :P







Partili smo u Kostrenu na Festival humora i vesele pjesme: predstavit Udrugu i karnevalske običaje u Pagu, a onda zajedno navijat za našu klapu Sol sa pismon ''Ca će mi Venecija''.
Ni pala nikakva službena nagrada, ali smo zato mi Pažani dobili još jednu pravu karnevalsku pismu, uz još bezbroj takvih karnevalskih koje su istekle iz pera našega Branka Barbira.







Gladni ko vuci, na domjenku smo skupa sa još stotinjak gladnjaka, drugih karnevalista, oplivili gvantjere pune pršuta, sira, rižota, salat, mesa, njokov, toča. Ni osta niti jedan kolač ni frita.



Uz onoliko judi na domjenku, da ni bilo naše klape Sol i nas obucenih u maškare, ne bi se pisme culo niti zatancalo. Šteta.

Pobigli smo od mutavoga društva, zbudili našega šofera, barba Braca i partili prema Crikvenici.
Culi smo da je tamo karnevalski šator i da je zvijezda veceri Alen Nižetić.
Veselo raspoloženi, ušli smo u ogroman zadimljen šator.
Vonji od čevapov i prolivene pive nisu nas smeli da se razletimo i zatancamo.




Svirali su neku napol karnevalsku muziku, prije bi rekla da je to muzika našega petoga magazina ranih devedesetih. A onda se je oko 2 ure nacrtala i zvijezda večeri. Zapiva je trla-baba-lan pisme, pa smo se pokupili i partili prema Senju.
Senjsku bubnjari sambe, još su nam u Kostreni rekli neka dojdemo kod njih.
Oko 3 i pol smo bili u Senju, u sri grada našli dva disko kluba: u jednome cajke i prst pod pazuhom, a u drugom Severinica, Mineica.... Pošli smo u ovoga drugoga.
Doma smo došli prvion jutarnjon Vangon :)
Nasmijani i raspjevani.