29 studenoga 2009

miriše na Božić


Mjesec prosinac za mene je od uvijek bio mjesec slatkiša.

Preko mojih nana, Sveta Lucija mi je donosila kekse ‘voćne kocke’, Kiki bombone i ‘cigareta’ žvake. Za Božić je mojoj seki rođendan, pa je na taj dan kuća uvijek bila puna djece, rođaka, barba i teta, torti, kolača, malih sendviča sa gavrilovićevom čajnom na francuzu i pokoji darak i za mene.

Nova godina bila je večer kad sam nakon crtića u 7 i kvarat, mogla ostat budna i pogledat Supermena na TV-u. To je dan Djeda Mraza. (Bože nas sačuvaj ovih modernih djedova Božičnjaka!!!)

Totalno neodgojena što se tiče vjerskog duha, takvu uspomenu na prosinac imam i dan danas. A kako sam sad ipak nešto desetljeća starija, druga su vremena, prerasla sam ta djetinjasta veselja, a i Supermenove reprize su mi je već dodijale, često kažem da ne volim blagdane. Na svekoliko neodobravanje mojih bližnjih.

Kako ipak nikuda ne mogu pobjeći, niti izbjeći nadolazeću blagdansku euforiju, meni, neukoj i neodgojenoj u duhu vjere, poslužio je google da mi po zdravo-seljačku objasni što je to u stvari Advent. A poznavajući poneke moje prijatelje i poznanike, naoko vjernike, i njima bi guglanje na tu temu jako dobro došlo.

Malo učenja i ponavljanja gradiva:

Sveta Barbara, Sveti Nikola, Sveta Lucija, Advent i Božić, pojmovi su koji općenito označavaju vjerski mjesec prosinac, pa sam od tuda i krenula u svoju potragu i istraživanje.

Moje guglanje mi je otkrilo da su neke legende vezane za navedene svece u stvari nesretni slučajevi i morbidne situacije. Vodeći se svojom 'tamnom stranom' uzrokovanom PMS-om, zadržala sam se samo na takvim detaljima:

Svetu Barbaru slavimo 4. prosinca. Ubio ju je vlastiti, sebični otac. Sv. Barbara zaštitnica je topnika i vojnika. Ona se zaziva u pomoć od nesretnog slučaja ili nagle smrti.


Sveti Nikola, 6.prosinac, najdraži je svetac za djecu. Pa ipak izvor kaže: ‘’Jedna od najuzbudljivijih legendi o sv. Nikoli kazuje kako je on došao u neku gostionicu i otkrio da opaki gostioničar krade malu djecu, ubija ih i gostima poslužuje njihovo meso. Pregledavši prostorije, sv. Nikola pronađe tjelesa troje dječice sakrivena u posudi za rasol. Tada učini znak križa, i djeca se vrate u život. Na temelju toga čuda sveti je Nikola postao i zaštitnikom male djece.’’ Strašno.


Sveta Lucija, 13. prosinac, je nakon spoznaje o skoroj smrti, otkazala zaruke i svoj bogati imetak podijelila sirotinji. Za osvetu, ostavljeni zaručnik joj je smjestio mučenje i smrt. Odrubili su joj glavu. Druga legenda kaže da je Lucija sama iskopala oči kako bi se riješila mladića koji ju je želio zaprositi. Sveta Lucija zaštitnica je slijepih i slabovidnih osoba.


Advent je vrijeme prije Božića. Traje četiri nedjelje. Vrijeme kada palimo svijeće na adventskom vijencu iščekujući stvarnu svijetlost, trenutak Isusova rođenja - Božić.

Advent ili Došašće je hod prema Isusovu rođenju, dolasku Božjem, dolasku u obliku nevinog djeteta kroz slobodu, vjeru, nadu i ljubav.


Kaže moja Fejsbuk prijateljica da se osjeća miris Božića u zraku i sva je u čudu ometena mojim komentarom da to u stvari smrde dimnjaci.

Nisam je stigla pitat, u stvari, ne samo nju nego još poneke: kad u ovim mirisnim danima,zatvore oči; da li čuju pjesmu anđela i vide li sveta tri kralja ili vide brdo najlonskih i papirnatih vrećica u rukama i čuju onu staru pjesmu Đorđa Majkla (skužajte mi za ovo ''po Vuku'') Last Christmas.





I tako pomalo, ulazimo u dane koji se nazivaju ''vrijeme darivanja''.

Sveci Nikola i Luce, odvući će nas u divljanje po šoping centrima, a sa TV ekrana će nas društvo u bijelim kićenim košuljama pozivati da se družimo sa obiteljima.




Jedan od običaja koji mi se sviđa je ukrašavanje kuće. Svijeće volim u svako doba godine, pa je tako i adventski vijenac na stolu obavezan, ali nikada u svojem domu nisam našla kantun prikladan za bor. Pa tako ga ni ovu godinu neću imat. Ali će zato posvuda biti kojekakvih prigodnih sitnica.

Danas su popularni unikatni adventski vijenci. Svaki za sebe je malo remek djelo. Jedan moj izvor kaže:


Tradicionalni vijenac izrađen je od zimzelenog bilja spletenog u krug što simbolizira vječnost života. Bor i božikovina u vijencu simboliziraju besmrtnost, lovor označava pobjedu nad grijehom i patnjom, a cedar snagu i izlječenje od svih bolesti. Lišće božikovine podsjeća na vijenac od trnja, sukladno engleskom vjerovanju da je Kristov vijenac od trnja bio načinjen upravo od bodljikavog lišća ove zimzelene biljke. Često je u njemu i grančica ružmarina, jer ova je biljka prema legendi čuvala Djevicu Mariju na njenom putu u Egipat.


Četiri svijeće na vijencu znak su četiri adventska tjedna i najčešće su tri purpurne i jedna ružičaste boje. U prvu nedjelju Adventa, razdoblja koje prethodi Božiću, pali se prva, purpurna svijeća - svijeća nade i iščekivanja. Druge nedjelje Adventa pali se također purpurna svijeća - svijeća mira, s porukom pomirenja s svima, kako bi gospodinu pripravili put do svoga srca. Treće se nedjelje pali ružičasta svijeća – svijeća radosti i veselja. Četvrta se pali purpurna svijeća – svijeća ljubavi, dok je negdje običaj na adventski vijenac staviti i petu bijelu svijeću – Kristovu svijeću!


Moj ovogodišnji adventski vijenac je u karamel boji. Ipak sam nešto od svega ovoga naučila, pa sam odlučila ovu godinu, makar u jednom dijelu uživiti se u tradiciju: potrudit ću se da veselije gledam na svijet oko sebe i trudit ću se držat se svih onih zapovjedi koje stanu u jednu, po domaću ''Ne cin druže ca ni tebi drago''.



izvor 1 izvor 2 izvor 3





24 studenoga 2009

prehlada


Ovo je vrijeme prehlada, slinavih noseva, kašlja, bolovanja....... i svinjske gripe.
Netko je zapazio da se u svim dosadašnjim histeričnim izvješćima po televiziji, spominju samo muškarci. Žene su otpornije na infekcije.
Tu sad nekako upada ona stara globalna ženska izreka da su muškarci svinje, pa onda nije ni čudo da je tako.
Sjedim uz komp zamotana ko bula, od odsade više ne znam što bi sama sa sobom. Čitat ne mogu, od gledanja u Tv boli me glava... Surfam u potrazi sa opisom mojih simptoma, pa kaže: prehlada
Bit će da je to to. Ne rokćem. Ne još. Valjda i neću. Nadam se. :)

21 studenoga 2009

Subota - dan vjenčanja





O čemu bi drugome pisala, nego o zanimljivostima u mome gradu. Nekako mi je na početku bilo bzv. pisat o vjenčanjima, jer kao, što će tko reć da ga možda ovdje imenujem. Što ja znam, ima nas različitih... A onda mi frendica ubacila ''bubu u uho''. Odem ja lijepo na stranicu župnog ureda i tamo vidim da župnik bez ustručavanja objavi sve novosti, pa tako i najave vjenčanja mojih Pažana. Pa zašto bi se onda ja ustručavala, kad i sama, svako toliko na poseban način sudjelujem na nekima od njih.
Ovaj put, pozakonili su se Marijana i Toni. Toni, zgodan i simpatičan. A Marijana......... na pitanje kakva je bila mlada, ja samo mogu ljubomorno komentirat: ''Ona, da i vriću stavi nasebe, pari glumica.'' Lijepa kao i uvijek. Danas prekrasna.
I tako smo frendica i ja odlučile, u cilju da se paška tradicija ne satere, napravit kompletnu dramaturšku obradu cijelog tog ''procesa'' paškog vjenčanja.
Naravno, sa pozicije Škvadrona.
Najprije nas je malo čakula smela, pa nismo stigle na vrijeme vidit mladu kako prilazi crkvi, ali smo zato imale vremena okom zabilježit sve uzvanike, kako bi ih prilikom izlaska iz crkve na vrijeme stigle ovjekovječit našim digitalcima.
Sve su to bili naši prijatelji i poznanici, naši Pažani i Paškinje, tako da smo već u startu imale njihovo potpuno razumijevanje za zadatak koji smo si zadale. Uostalom, ako je kome to zasmetalo - pristojno to nije pokazao :)
Kad su svi ušli u crkvu jedna je ''ošoba'' zatvorila vrata, da joj ne puše dok traje misa (mogla je poć u prvi banak pa joj ne bi puhalo), pa nam je tako uskratila još malo škvadrivanja.
A mi smo napravile još dva, tri, četri, pet, šest... standardnih paških đira i čekale da misa završi. U međuvremenu da skratimo dosadu, poskidale smo 6-7 balona sa ograde mladenkine kuće i to tobože radi djece... :) Otresle smo malo dnevnih i tjednih događaja, neke prijatelje s fejsa, izvele nekoliko pametnih zaključaka i vrijeme je brzo prošlo.
Kad su pirnjci napokon izašli iz crkve, uključile smo svoje naprave i poslikavale sve što i tko se poslikavati dao :)

Ovom prilikom moram pohvaliti haljinu plavuše iz Fijoka. I cipele. I šminku. Make up by Marija Cobra :) Baš mi se sviđala. Ona i Krojo, skladno, ton na ton.




Irena mi je danas bila posebno lijepa.



A Antonija i Marina.... kao s revije. Ženske viđam svaki dan ali totalno drukčijih stilova, tako da su ovakve, dotjerane i uljepšane, zaslužile da ih se na taj način istakne. Valjda bi trebao svaku subotu biti kakav pir, da bi vidjeli kako naše Paškinje nisu ''obične'' ženske, nego lijepe žene sa stilom i ukusom :) A i muževi bi ih bili svjesniji :)




Bilo je prohladno, pa je veselo društvo brzo krenulo put hotela. Na našu sreću, tih par stotina metara odlučili su preći pješke.



A nas dvije smo lagano za njima, iskoristile priliku iz vana baciti oko na salu u kojoj će veseli pirnjaci većeras između ostalog, pojesti meso fine paške janjetine i neke kolače koji su stigli avionom iz daleke Amerike!






17 studenoga 2009




Već neko vrijeme pokušavam rezervirati burni i sunčani vikend, kako bi oprala deke, prekrivače i tepihe što još od ovog ljeta čekaju svoj red.
Ali Bure nema....
Danima ova gnjila vlaga diktira raspored radnji po kući. Sve mi se svede na kauć i ognjić.......
Nije baš da sam luda za raganom i neverom, ali Bura me uvijek oraspoloži svojim friškim, zdravim zrakom. Bit će da se puno ljudi isto osjeća, jer i Kaldo je jutros odlučio pisati o Buri, pa sam zahvaljujući njemu, pronašla ove zanimljive tekstove.

U narodnim vjerovanjima, postoje razne legende o Buri u liku mlade djevojke. Petar Zoranić u svom romanu Planine zapisao je jednu verziju legende. Prema toj narodnoj priči, Bura je bila mlada i vrlo lijepa, ali i ohola djevojka, plemenitog roda. Zbog svoje naprasitosti i oholosti, odbijala je redom sve prosce. Svoju ljepotu ipak je previše hvalila i dičila se njome, i jednom prilikom izjavila je da je ljepša i od samih besmrtnih vila. Zbog takve oholosti, Bog ju je ošinuo gromom i bacio u pakao. Kad god neka žena zgriješi istim grijehom, ohološću, ona gorko uzdahne sjećajući se svog nekada sretnog života. Od njenih uzdaha nastaje snažan i hladan vjetar, bura.

Prema drugoj legendi, bura je djevojka koja se muči i ranjava po krovovima i drveću kad netko opsuje vjetar. Za osvetu, može onome tko je opsovao vjetar zapaliti kuću iskrom iz dimnjaka. Zbog toga, prema narodnim običajima, buru se nikad nije smjelo opsovati.

Izvor:
http://hr.wikipedia.org/wiki/Bura



O nastanku Velebita i Jadranskog mora
Jedna od starih legendi, sačuvana do danas, govori o tome kako je nastalo Jadransko more.
Bilo je to davno u pretpovijesno doba kad su u zemlji Iliriji živjeli majka Bura i otac Jug koji su imali dvoje djece: sina Velebita i kći Adriju.
Velebit je bio snažan mladić visokog rasta, a njegova sestra Adrija imala vitko i nježno tijelo, modre oči i dugačku plavu kosu.
Sretne i bezbrižne dane prekine otac Jug odlučivši krenuti na put sa željom da otkrije još ljepšu zemlju. Ženi i djeci obeća da će se vratiti za sedam godina. Poljubi ih i krene na krilima vjetra.
Kad se navršila sedma godina, Velebit i Adrija zajedno s majkom Burom popeli se na vrh jednoga brijega kako bi dočekali povratak oca. S vrha brijega opaziše kako na nebu leprša jedna velika ptica i svojim glasanjem najavljuje dolazak Juga.
Uskoro se na obzorju pojavio Jug, a kad je stigao nadomak zavičaja, zao duh i veliki čarobnjak zaustavi ga i zatvori u tamnicu.
Naime, mislio je da će, bude li Jug svezan, lako svladati njegovog sina Velebita i oteti krasnu kćer Adriju, u koju se zaljubio.
Nad Ilirijom je zavladala neobična strašna tišina jer nestankom Juga nestao je i svaki zvuk. U ljude koji su do jučer bili sretni i veseli ušao je strah.
Jedne noći za vrijeme oluje čarobnjak se poput jastreba baci na plodni kraj.
Od straha majka Bura se pretvorila u orla, sin Velebit se skamenio i postao planina koja i danas nosi njegovo ime, a kći Adrija sunovratila se s litice i preobrazila u Jadransko more.

Izvor:
Turanj (kraj Biograda)
Kazivao Aleksandar (Lešo) Santini, 82 godine, iz Turnja kraj Biograda;
zapisala studentica Ivana Sabljak u ljeto 2001., Vl. rkp, 2002a, str. 44)

Nar. umjet. 42/2, 2005, str. 127-154, S. Botica, Trajno živa usmenoknjiževna baština


Ova druga priča uskratila mi je doživljaj, poantu:
Da li je otac Jug našao ljepšu zemlju od ondašnje Ilirije?
Jer ima jedna modernija legenda:
Kad je Bog dovršio Zemlju, skupili se narodi i svakom je podijelio komad zemlje da je zovu domovinom. Hrvati stigli zadnji pa molili Boga da i njima dade nešto zemlje. Kako je već sve podijelio, smiluje se On i kaže: Zakasnili ste, ali evo vam komad kojeg sam ostavio za sebe. I tako su Hrvati dobili zemlju, bogom danu, najljepšu na svijetu.


14 studenoga 2009

subota - skoro kao svaka druga, ali...


Udala se mala od Kantara za maloga od Kiseline.

Ne baš holivudskih nadimaka, ali svakako dvoje mladih i lijepih ljudi, danas je u našoj crkvi pred tristotinjak ljudi, što uzvanika, što škvadrona (na pol pripadam ovoj drugoj skupini) izgovorilo ono standardno DA.

Mlada, i inače lijepa djevojka, danas je bila kao djevojčica iz bajke. Mladoženju nisam bog-zna-kako ni pogledala. Ti muški, u odijelima s kravatom su mi svi naoko isti.

Kod nas je običaj da se ide gledat mladu.

Nekad je naša pijaca imala parkić. Naše nane, tete, mame.... (od strane škvadrona) sklonile bi se pod krošnje petospora i u pol glasa komentirale - škvadrivale svakoga koga su našle interesantnim. Cipele, kravata, kalcete, kotul, kapot.......sve bi došlo na red.

Otpor od strane uzvanika bio je uzaludan. Okretanjem leđa nisu nimalo pomagali sebi, u nastojanju da ih ova druga skupina ne primijeti. Uostalom, u nekom drugom trenutku i sami bi bili u mogućnosti škvadrivat, pa to i nije bilo toliko važno. Bio je to, i ostao je, jedan lijep događaj u dosadnim jesenskim i zimskim danima.

Po čemu je današnji pir zanimljiviji od svih kojih sam dosad pogledala ili im bila pristutna?

Po nečemu što se samo kod nas u Pag može dogoditi.

Kad su mladenci napokon izašli iz crkve, dočekalo ih je tih tristotinjak raspjevanih i vjerojatno već pomalo i promrzlih ljudi. Za žene sam sigurna da su jedva čekale odjuriti u grijanu salu hotela. Sa harmonikom i gitarom u ruci, zabavljali su ih Branko Zorićev i Dario Tono (možda je bio još netko, nisam baš dobro gledala). I onda je počelo: nekome je iz grla pobjeglo: tira ra ra ra bom ba....... ostalo je povijest. Možda ne svi, ali ja ću radi jačeg dojma reči: tristo ljudi uhvatilo se u kolo i krenulo prema hotelu!

Toliko ljudi na pijaci i toliko ljudi ''čapano ukolo'' nije bilo niti na zadnja 3 zimska karnevala zajedno!!!! ''Ukolo'' su se uhvatili čak i neki koje ja nikad, nikad, nikad nisam vidjela da ''tancaju''.

Veseli i nasmijani, nestali su iza kantuna Uhlinca, a ja sam po zadatku, pošla završit svoj lijepi radni zadatak, kojeg sam dobila jutros u 7 i kvarat, u cvjećarnici Fijok.







11 studenoga 2009

jesen


Školski: Jesen je godišnje doba kad se priroda smiruje i kad ptice lete na jug.
Viđeno: To je jedno neveselo godišnje doba u kojem su najnamrgođenije osobe pometači ulica.
Po mojem iskustvu:
Jesen je godišnje doba u kojem su dani sve kraći, sve siviji.
To je vrijeme vlažnog zraka, mokrih nogu i prvog curenja nosa.
Jesen je period u kojem ne znam što bi obukla, vrijeme praznog ormara.
Jesen je doba kauča i dekica.
Doba piljevine i ''kurenja špahera''.

Ima jedna dječja pjesmica čijih se stihova ovog trena nikako ne mogu sjetiti a ide nekako ovako: (moja seka će sigurno znat)
bla .. bla .. bla....
s bojama i kistom
jesen stiže svud
bla.. bla.. bla...

Ma koje boje? Koji kist?
Ovo malo zelenja oko mene pometu prve bure, pa lišće i nema vremena promijeniti boje u onakve kakve imamo prilike vidjeti na kalendarima sa slikama unutrašnjosti lijepe naše. Plitvice u jesen.... divota - raj na zemlji. Meni isto kao da gledam neki SF.
Oni bolje raspoloženi sigurno bi mi sad pokazali neku prekokrasnu kreaciju koju je majka priroda mogla ostvariti na ovom kamenjaru....ali ja to ovaj čas ne vidim.
Ne volim jesen. Uvijek me podsjeća na prolaznost svega. Živog i neživog. Čak mi i ljudska smrt u jesen izgleda tužnija nego na primjer u proljeće....

Jedna od zanimljivih stvari u jeseni su mirisi:
Slatko grožđe, sumpor, mošt, rakija........

Jeseni me podsjećaju na pokojnog dida i njegovu ''keju''. Već u ranu zoru njih dvoje bi zajedno krenuli put vinograda. U neko razumnije doba jutra i ja bi sa nekim od ukućana krenula za njima. Bralo se grožđe cijeli dan. Tovar - keja je nama naizgled neumorno, bezbroj puta prevalila put od vinograda do kuće, na leđima je nosila teret, grožđe natisnuto u ''mišine'' i mene povrh svega. Dide bi je samo dodirnuo štapom, u pol glasa izgovorio; ala, ajmo..... i partili bi prema doma.
Ljepljiva i masna, ali i mirisna od sladora grožđa bila je moja ulica.
Iz konobe miris sumporanih bačvi..... Miris majskoga sira na visokoj gredi...
A kod mojih časni pekla se rakija. Miris 'kuvanih pajca', pomiješan s mirisom pečenog mesa sa gradela, za društvo u noćima dok se kuha rakija... Pun grad mirisa.
Mirisna i nostalgična jesen.

Maja kaže da na jesen gleda kao na beskonaćnost ciklusa i u tome vidi ljepotu.
Marija, jesen osjeća zrelim mirisom. Tišinom.
Zorici je jesen zasluženi odmor nakon radnog ljeta.
A Davoru je to samo prelazni period od ljeta do ljeta....

Praktična strana jeseni:
U jeseni imaju smisla reklamne novine za prima i mima namještaj, metro, getro i interšpar novosti..... dušu dalo za potpalu.