Pismo jednoj 'ošobi'

Ima dana kad mi se čini da sam u bestežinskom stanju, kad me ništa ne žuli i ne stišće, kad me ne opterećuju nikakve teške misli…

Ima dana kad bi najradije ostala zatvorena doma, pokrivena dekicom na svome kauču i gledala u TV.

A ima dana kad bi, Bože mi oprosti, nekome zalipila takvu trisketinu, da me zapamti za uvik. A takvo me raspoloženje drži već nekoliko dana. Naravno, ne zato jer me pati PMS, nego jer sam čula nešto što mi je diglo tlak na milijun.

Najprije sam ostala 'paf', kako bi to neki stručno rekli. Onda sam bila zbunjena, pa je krenuo osjećaj nevjerice i čuđenja, a nakon toga preplavio me ovaj ubilački val…...

Dva sam dana vrebala kako bi potrefila na 'ošobu' koja je izgovorila riječi koje su proizvele ovakve osjećaje. Ali je valjda takva sudbina kleta, pa sam ostala uskraćena za olakšanje koje bi donio takav izljev bijesa..

Onda mi je to došlo do onog dijela mozga koji neki nazivaju 'razumom', pa sam počela razmišljati što bi ja postigla sa takvim načinom.
Vjerojatno NIŠTA..

Kad sam se napokon pomirila s tom činjenicom, odlučila sam 'ošobi' koja je u cijeloj ovoj priči trebala biti oštećena, obratiti se putem ovoga blogića, kojeg znam da prati..

Ne zato što sam lažljiva kuja koja nema hrabrosti pogledati je u lice, nego zato što mi usmeni govor nikad nije bio jača strana. A ovaj tekst će ostat duže zabilježen, nego upućene riječi koje će, ako se u njih ne vjeruje, ispariti, a obrazloženje ostati neshvaćeno..

Draga moja,
To što su ti rekli oni kojima ti najviše vjeruješ, jednostavno NIJE ISTINA..

Ja nisam od onih koji tebi u lice govore ljubazne riječi, a s drugima o tebi raspravljaju na način da ti se upliću u život i nanose ti zlo.
Ne vidim drugi razlog ovakvoj situaciji doli zabune. Ne razumijem ni to što se takva, po meni važna stvar, nije raspravila sa mnom osobno, nego preko posrednika, pa stoga i ovako tebi upućen tekst umjesto razgovora oči u oči dobiva sličan smisao..

Ne znam što bi drugo rekla, još uvijek sam pod neugodnim dojmom ovog otkrivenja. Mislim da sam ovim tekstom rekla što sam trebala, moja je savjest čista. Ukoliko je tvoja uvjerenost u suprotno dovoljno jaka i da na ovo samo odmahneš rukom, to će biti tvoj izbor..

Pogrešan izbor.
Pa kako nam Bog da.

Gledam jutros u sanduk elektroničke pošte, kako bi to stručno hrvati rekli, kad u njemu, sve puno pustih tantri, anđela sreće i 'čein letera' tipa ''ne proslijedite li ovaj emajl na milijun i dvije adrese - otpast će vam desna cica, pratit će vas 370 godina nesreće…... i sličnih praznovjernih gluparija.


Nitko ništa ne piše, samo forvardaju idiotarije. Nema više prijateljski osmislene, žive rečenice u emajlu.


Razmišljam o tome da pogasim svoje adrese i na jednostavan se način riješim svih tih nazovi prijatelja iz 'adres buka'… Trebaju li meni svi ti svjetlucavi anđeli koji me gledaju svojim velikim svetim očima i prijete mi smrću ako ih ostavim zatočene u svom 'sanduku elektroničke pošte'….? Trebaju li mi sva ona pisma kojekakvih dalaj lama sa sudbinskim porukama… prastari vicevi i seksi slike plastičnih likova....?



I onda, u hrpi tih 'spamova' sasvim slučajno, krajičkom oka primijetim jedan nesvakidašnji, totalno različit 'subject' koji kaže: draga moja prijateljice…Slova mi se, iako istog oblika kao i ovo ostalo smeće, učiniše poznata, kao da gledam u rukopis dragog prijatelja.
Klik, klik, otvorim emajl, suzim oči da izoštrim 'sliku' i počnem čitati…..
Iz dna duše izvučene rečenice, u njima osjetim ritam disanja onog koji ga je napisao…..
Napokon!!
Napokon, prvo pravo pismo u ne-znam-koliko dugo vremena. Napokon spoznaja da nisu Borgovi preuzeli kolektivnu svijest. Istina, ništa bajkovito, ništa što bi poslužilo kao predložak za kakav akcijski film: prijatelj pita za zdravlje, piše kako mu je i samom, problemi tipa kredit, kuća, djeca, škola,..... Sve sami ljudski, dnevni razgovori.
Iako ne baš vesele tematike, pismo me jako razveselilo. Obuze me iznenadan osjećaj budnosti, makar je 'tek' 7 i kvarat.
Odnekud se na površinu izmigolji pisac u meni pa uzvratim prijatelju emajl, utješnog tona, jer naravno da i ja imam svoj križ kojim mu se mogu 'pohvalit'.
Klikom na tipku 'send' nije me prošao taj veseli osjećaj. Naprotiv, evo već nekoliko puta provjeravam 'sanduk' da vidim ima li odgovora. Znam da ga prije sutra ni ne mogu očekivati, ali nema veze. Osjećam da mi je 'sanduk' živ.
U gradu sretnem neke ljude, prijatelje. Pitaju me jesam li živa, ništa na blogiću nema…. Zvoni telefon, isto pitanje čujem.
Veselim se. Vidim da nije baš sve tako neživo kako mi se činilo ovih dana. Još uvijek ima ljudi kojima je stalo. Pa se pitam…. jesam li ja to onog anđela s početka priče stvarno poslala na dovoljan broj adresa….?

kako god...

Toliko toga se je dogodilo uvu zadnju nediju dan, a moja reakcija na sve to je totalno prazna glava, štumak zalipjen za križa i žuj od novih postolov.
Reka mi je moj kumpanj; finila je i ova. Ka? - mislin se ja, jer me je jutros docekalo destak emajlov, par propušćenih poziva, neodgovoreni esemesi ….. Meni se pari da je sad tek pocalo. A ca? Neznan. Vidit ću pa ću znat reč.
Celo jutro čuhan neki judi kako drobiju o Pagu, o izboriman, čakulaju da ca ćeju, kako ćeju…. A niti jedan od njih nima prebivalište ni boravište u Pag. Ca njih briga kako nan je vode? Ca se oni imaju uplićat u to ca su pažani zibrali? Ca oni imaju kalkulirat kad smo mi sve već iskalkulirali, zazvali Majku božju od Staroga grada i ufamo se u onu staru: boje imat sriće nego onu stvar……. Sve nekakvi generali, proroci i babaroge. Strašiju me čaranjen i gedanjen u karte i kristalne boće. Udila san ja rozi u tašku, obukla san gaće napak i vezala cereni konac okolo noge, sve protiv urokov. Ko me ki urok dopade, mislin se, kako ću znat od ke bande je doša? Od live ili desne? Ca te briga, govori mi kumpanj, ne sekiraj se, za nediju dan, pol ih se neće sićat ca je reklo, a druga polovica će zaboravit da je opće ca rekla…i opet će svaki po svome batinat.